SMRT U IKINDIJSKOM VAKTU

Bila je jesen...drvece je ispustalo svoje lisce za jos jedno novo radjanje.Umirale su grane na njemu.
Nedelja...Ikindijsi vakat.Sunce je smjerno zurilo ka zalasku ubrizgavajuci rumenilo na obrazju,a zraci su se kotrljali po padinama uvjecavajuci sjenilo nekoliko puta.
Mrtva tisina u mojoj sobi gusila mi je misli i odnosila u daljinu mog zivota.
Koliko je samo mojih dragih i bliznjih preselilo na onaj svijet,sjetim se i oci mi se napune suzama,a u dusi cudan bol i stjega.
Bio sam sam u sobi kao sto cu u grobu biti.Azrail a.s.je ubrzao korake svoje.Znao sam da je on.Osecao sam blizinu smrti i daljinu Sirat cupije.Lezalo je nepomicno moje tijelo koje ce jos te noci biti musafir.
Nije ikindisjko vrijeme vise poznavalo mene.Usao sam u odaje beskrajne,gledajuci nepomicno tijelo u gornjem dijelu sobe.
Bio sam to ja...Bila je to smrt u ikindijskom vaktu.
Djeca i hanuma moja i bliznja akreba moja su plakali.Oni malo dalji na jednoj strani tjesili su ukucane na drugoj govoreci im:Bio je dobar covijek...Bio je dobar komsija...
Pa zar bi se u kuci mejta reklo nesto ruzno?
Citava porodica u besanici sa suzama docekala je zoru,a ja sam lezao bez duse nepomican.

zaucio je sabahski ezan.I zvonce je ponovo progovorilo.Savkog minuta je po neko pristizaoa mu Bog da dzennet..Sudbina toliko je imao vijeka...Odmorio se ...govorili su.

moja dusa u ruci meleka gledala je svoje tijelo kako ga kupaju,kako ga u cefine zamotavaju ikako ga nose.
Putem kojim sam toliko puta prolazio,sada kao mejt na cetiri ramena prolazim i citav se zivot pretvara u nebitnu historiju koju ce ljudi brzo zaboraviti.
Pokriven zelenom cohom na kojo su ispisani ajeti:Svaka ce dusa smrt okusiti..Kada im dodje smrt ne mogu je ni pozuriti ni odgoditi.
Lezao sam na kamenu ispred dzamije sa cije sam munare godinama slusao ezane i radosno docekivao ikindijski vakat.
Imam efendija mi klanja dzenazu.Svi u glas " halal olsun" rekose i jos se jedna fatiha prouci za moju dusu.
Gledaju u moje tijelo kao neki strani predmet,a do juce smo zajedno setali kaldrmom i uzimali isti vazduh,isto jelo istu vodu.
Kada su daske prekrile bijeli cefin i grumenje zemlje pocelo padati po njima shvatio sam da ostajem sam sa svojim djelima.
Kisa je vec pocela.Cuo sam zvuke koraka kako se zurno udaljavaju.Cuo sam i rijeci talkina"Sjeti se onoga s cime si napustio ovaj svijet"
Vjerujte niko i ne pomisli da ostane sa mnom.Ni oni najblizi od krvi i mlijeka moga,a ni oni sto dostom se zvahu.
Zanci,covjek ostaje sam i samo sam u povratku svome Gospodaru,svome Stvoritelju,Jednom i Jedinom.
Umro sam u ikindijskom vaktu,u snu vidio sebe i plakao.Plakao sam svojoj samoci i garibu.Znam,shavtio sam.dok cekam prvi ikindijski vakat jos jednom velim: Nema drugog doista osim Allaha koji roba ne napusta ni na dunjaluku ,ni u kaburu,ni na mahseru.
I eto,odmah sa sabah namaa pozivam svoju dusu na odgovornost rijecima:Ibadet...ibadet..
O duso,zar nemas vec zakazano u ikindijskom vaktu.

Uh seko kakva tuzna Prica , subhanallah koliko sam ja puta znala ovako nesto pomislim pa mi se srce stegne ah seko treba se Gospodaru klanjat dok smo zivi a ne kad kad ti dusa udje u grlo

Da nas ALLAH DZ.S zastiti svakog zla AMIN..

Evo i od mene jedna prica


PISMO JEDNE MAJKE

Sine moj! Ovo je pismo od tvoje sirote majke. Stid me je što pišem, nakon nesigurnosti i dugog èekanja uzela sam pero nekoliko puta, ali su mi suze smetale. Nekoliko su mi puta prestale suze, ali mi srce nije dopustilo. O, sine moj! Nakon dugo vremena vidim da si porastao, postao zreo i lijepo usklaðuješ stvari. Imam jedno pravo, da barem proèitaš ovo pismo, a kasnije, ako želiš, pocijepaj ga kao što si uèinio s mojim srcem.



O, sine moj! Prije 25 godina za mene je bio jedan veoma radostan dan kad mi je doktorica rekla da sam u drugom stanju. Majke dobro znaju znaèaj ovih rijeèi, to je mješavina sreæe i radosti s poèetkom uznemiravanja i mnogih promjena u organizmu. Poslije ovoga, držala sam te 9 mjeseci u svom stomaku, ustajala sam s teškoæom, spavala sam s teškoæom, hranila sam se i disala s teškoæom i pored toga, ništa mi nije umanjivalo ljubav prema tebi. Naprotiv, iz dana u dan ona se sve više poveæavala i jedva sam èekala da te vidim.

Nosila sam te, sine moj, uz poteškoæu za poteškoæom, bol za bolom, radovala sam se tvojim pokretima (u stomaku), radovala sam se poveæanju tvoje tjelesne tježine koja za mene nije bila teška. To su bile duge muke, a kasnije dolazi ona noæ kad nisam ni oka sklopila. Imala sam toliko veliki bol da to nijedno pero ne može zapisati, a niti jezik opisati. Nekoliko puta sam se suoèila oèi u oèi sa smræu, a onda si se pojavio ti, tvoj plaè se miješao s mojom radošæu i odstranio bol i rane.

Sine moj! Godine su prolazile, a ja sam te držala u naruèju, kupala sam te svojim rukama, spavao si u mom naruèju, dojila sam te svojim mlijekom, ostajala sam bez sna samo da bi ti spavao, umorno sam te po cijeli dan držala, samo da bi ti bio radostan, da bih radosno gledala tvoj osmijeh, nestrpljivo sam èekala da ti od mene nešto zatražiš, pa da ti to svim srcem dam, a to je za mene bio vrhunac zadovoljstva. Prolazili su dani i noæi, a ja sam nastavila u ovom stanju, sretna dojilja, vrijedna služavka i gladna, sve dok nisi porastao i postao momak. Na tebi se pokazaše prvi znaci zrelosti, a ja sam tražila na sve strane da tebi naðem lijepu nevjestu.

Doðe svadbeni dan, a meni se odvojilo srce, potekle su mi suze radosti za tvoj novi život, kao i za rastanak s tobom. Prošli su teški dani i vidim da nisi više onaj koga poznajem, negirao si me i zaboravio moje pravo. Prolaze dani, a ja te ne viðam, ne èujem tvoj glas. Zamrzio si osobu koja se prema tebi lijepo ponašala.

O, sine moj! Tražim samo malo. Imaj me u vidu, barem u ravni sa svojim drugovima, stavi i mene na listu svojih mjeseènih obaveza, da bih te samo malo vidjela.

Sine moj! Oslabila sam, umorile su me patnje, a i bolest me je snašla, s teškoæom ustajem, kreæem se s teškoæom i opet moje srce sije ljubav prema tebi. Ako te neko jednog dana bude poštovao, bio bi mu zahvalan èitavog života, a tvoja majka toliko ti je dobra uèinila, a ti se ne osvræeš na nju, ponašala se lijepo prema tebi, a ti je ne nagraðuješ. Bila je godinama tvoja služavka, a ti zaboravio sve, dokle je stigla tvoja velikoumnost!

Sine moj! Kad god èujem nešto lijepo o tebi radujem se i ja, jer si moj rod, ali èudim se kakav sam grijeh uèinila što me ne posjeæuješ i ne želiš da me oèima vidiš. Da li sam ti ikada uskratila pravo prema meni?! Stavi me u najmanju ruku u položaj jedne obiène služavke i daj joj njenu zaslugu. Pokazi malo blagosti prema meni, daj mi moju nagradu i ponašaj se lijepo prema meni, jer Allah voli one koji se dobro ponašaju.

O, sine moj! Želim da te vidim, ne želim ništa više od toga. Dopusti da vidim oblik lica tvog!

O, sine moj! Srce mi plaèe, a suze same teku. Ti nastavljaš svoj život, a ljudi prièaju o tvom dobrom moralu i uvažavanju prema njima.

O, sine moj! Zar nije došlo vrijeme da se tvoje srce smiluje jednoj starici koja je prepatila i koju želja za tobom ubi od èekanja. Razorio si njena osjeæanja, razljutio si njeno srce u toj mjeri da su joj se i suze osušile na oèima.

Ne žalim se i ne molim se protiv tebe, ne pokazujem svoju ljutnju. Ukoliko moja dova prijeðe oblake i stigne do vrata neba, stiæi æe te moja kletva, a nad tobom i tvojom porodicom slit æe se nesreæa.

Ne, neæu to uèiniti, ti i dalje ostaješ duša moja, sreæa i proljeæe mog života. Uvjeri se, sine moj. Kosa poèinje da ti bijeli, proæi æe godine i ti æeš ostarjeti, a nagrada je prema radu. Napisat æeš pismo sinu svom sa suzama u oèima, kao što ja tebi pišem. I znaj da kod Allaha sakupljaju se žalbe.

O, sine moj! Boj se Allaha zbog svoje majke, zaustavi joj suze, obraduj je u njenoj nesreæi, a zatim, ako želiš, pocijepaj njeno pismo. I znaj, ko èini dobro, sebi ga èini, a ko se loše ponaša, sebi štetu nanosi.

amin seko

e evo i od mene jos jedne price

ŽIVOTNA ŽELJA

Sunce je pržilo svom žestinom. Kapljice znoja su se slivale niz Fatimino èelo dok je motikom udarala o tvrdu suhu zemlju. Zastade malo da odahne. Nasloni se na motiku i zagleda u nebo na kojem se nije ni oblaèak vidio. Ispruži svoje stare naborane i od sunca i vjetra ispucale ruke te se zagleda u njih. Bože moj, dragi, da li æu ikad doèekati da ove moje staraèke ruke dodirnu svetu zemlju po kojoj je kroèio naš voljeni Poslanik, da li æe ikada ove moje oèi ugledati èasni harem i vitke munare Poslanikove džamije.
-Fatima- neko je zovnu. Okrenu se i vidje kako joj njen suprug Salim-aga maše.
-Doði brzo, imam jedan radostan haber.
Šta li je sada, zaèudi se Fatima i spustivši motiku na zemlju krenu prema Salimu.
-Sjeæaš li se da sam zimus govorio našem Fadilu da bi voljeli makar pod svoje stare dane da odemo na hadždž.
- Sjeæam se, a što mi to sada spominješ usred ovog posla?
- Evo fala Allahu koji je uslišao moju i tvoju dovu poslo’ nam je sin pare iz Njemaèke kako bi ja i ti ove godine mogli otiæi na hadždž.
Fatima je gledala u te pare koje je Salim raširio pred njom, gledala i zaèuðeno vrtila glavom.
- Fala Allahu koji se odaziva molbi svojih robova.- reèe Fatima tiho u sebi.
Pripreme za putovanje su bile veoma brze, jer do putovanja je bio veoma kratak rok. Odmah su rezervisali mjesta u autobusu i uplatili za odlazak na hadž, te su poèeli s nestrpljenjem da èekaju dan polaska. Odlazak na Hadž je bila Fatimina životna želja. Dobro se sjeæala kada se babo vratio s hadža kako je iskupio svu djecu oko sebe a nju koja je bila najmlaða a zasigurno i babinom srcu najdraža je postavio na krilo i poèeo im prièati kuda je sve prošao i šta je sve vidio. Spominjao je kako je prolazio pored ogromnih rijeka, mora, planina, pustinja sve dok nije konaèno ugledao sveti Hram. Sve te slike su živjele u njoj i odrastale sa njom, èak je nekad sanjala sebe i svog Salima kako stoje pred Kjabom i upuæuju Allahu dovu. Želja je uvijek bila tu, ali sve do sada Fatima zbog materijalnih razloga nije mogla da je ostvari i da san pretoèi u javu.
Konaèno približio se i taj radosni dan. Èitavo selo je došlo da ih isprati. Grlili su se i ljubili kao da se više nikada neæe vidjeti. Možda je to donekle bilo tako zbog toga što Fatima nije nigdje išla osim do Tuzle ili Kalesije. To je bio njen vanjski svijet kojeg je poznavala, a sada je morala iæi tako daleko i ostaviti sve svoje najdraže.
Fatima je kroz prozor auta sa suzama u oèima gledala kako pred njom zamièe njena kuæa, masa svijeta pred njom, njena avlija i njeno voljeno selo.
Hajde bona ne plaèi- reèe joj Salim, opet æemo se mi vratiti našoj kuæi.
Ja, ako Bog da, uzdahnu Fatima.
Autobus je krenuo sa stanice u Tuzli. Njena djeca, sinovi i kæeri, unuci i unuke su im mahali sa perona sve dok autobus nije izmakao iz vida. Osjeæala je u sebi veliku žalost što odlazi i napušta sve svoje najmilije, ali je duboko u svom srcu osjeæala da je došlo vrijeme da se i njena duša odazove svome Gospodaru, svome Stvoritelju, da i ona kaže: Lebbejkellahumme lebbejk, lebbejke la šerike leke lebbejk, innel hamde ve ni’mete leke vel mulke la šerike lek. (Odazivam ti se moj Gospodaru odazivam, odazivam se tebi koji nemaš sudruga, zaista sva zahvala, nimeti i vlast pripada samo tebi koji nemaš sudruga.)
Putovanje je bilo veoma naporno, ali je sveopšta atmosfera u autobusu razagnavala muke i patnje ovog mubarek puta. Prolazili su pokraj zelenih polja i dolina, visokih brda i planina, pokraj modrih rijeka i jezera, gordih gora i plavetnih mora, gradova i sela, æuprija i mostova, slika je bilo tako mnogo da bi ih se i najnezasitija duša nasitila, ali ne i Fatima. Za nju je to bilo sve novo, svaki detalj je htjela da upamti kako bi mogla da svojim unucima i unukama pruži što vjerodostojniju sliku o svemu onome što je prošla i vidila, baš kao što je to uèinio i njen rahmetli babo. Zemlje su se nizale jedna za drugom. Ni sama ne zna koliko je granica prešla, ali kad rekoše da ulaze u Tursku malo se pridiže na svom sjedištu, jer ipak mnogo je toga èula o Turskoj kao zemlji hilafeta i zemlji Osmanlija koji su donijeli islam u ove naše bosanske pitome krajeve. Turska je bila veoma lijepa, na sve strane su se mogle vidjeti vitke bijele munare kako svojom visinom paraju oblake, prostarne i lijepe starinske džamije, ali i moderne autoputeve, mostove, graðevine i mnogo štošta drugog.
Prolazili su kroz Siriju, zatim Jordan da bi na kraju ušli u svetu zemlju, zemlju posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda s.a.v.s. Njeno srce je treperilo nekom neopisivom radšæu, suze su joj zaiskrile u oèima, pa zar je moguæe da su ove moje stare oèi doèekale da ugledaju ta sveta mjesta, i da me ove moje noge ponesu do Svetog Hrama kojeg je još Ibrahim a.s., sagradio sa svojim sinom Ismailom da je na njih Allahov spas i milost.
Vodiè je najavio da se uskoro približavaju gradu Božijeg poslanika s.a.v.s., svi koji su bili kunjali na svojim sjedištima se pridigoše. Autobus ispuni jedna euforija i radost. Svi su oèekivali da se pred njihovim oèima pojave vitke munare Poslanikove džamije koje su se mogle izdaleka vidjeti. I zaista neko povika pogledajte i pred njihovim oèima se ukaza džamija Božijeg poslanika s.a.v.s., sva u sjaju i blještavilu okupana svjetlošæu milion reflektora njene munare kao da su iz zemlje iznikle stajale su i ponosno zadivljavale sve prisutne svojom ljepotom. Allahu ekber, Allahu ekber, zaèu se glas divljenja iz stotinne grla. Neko poèe uèiti ilahiju Taleal bedru alejna min Senijjetil veda… euoforija je bila neopisiva. Svi su jedva èekali da što prije siðu iz autobusa smjeste se u hotel i doðu da izbliza pogledaju tu ljepotu koju iz ljubavi prema svom Poslaniku podigoše iskreni vjernici.
Hotel na svu sreæu nije bio daleko od Harema tako da su mnogi ostavivši stvari u svojim sobama zaputili se pravo u Harem. Fatima i pored svojih podmaklih godina uopæe nije osjeæala umor, kao da je umjesto nogu imala krila, a Salim bi joj malo po malo govorio polahko bona nismo na trkama, meðutim njen zanos, ushiæenje i radost su bili ogromni. Kako su se približavali pred njima se pomalja velelepna graðevina, ljudi je bivala sve više i više, gužva se stvarala kako su se približavali centru grada. Bilo je vrijeme jacije namaza. Odjednom se zaèu melodièni glas muezina. Fatimino srce je treperilo kao listiæ na vjetru, srsi imanskog zanosa su se razlivali po njenom tijelu. Uopšte nije osjeæala gdje se nalazi. Narod je kao bujica vode prilazio džamiji i ulazio u nju. Fatima je otišla u ženski dio džamije a Salim u muški, dogovorili su se da se naðu kod jednog od bezbroj izlaza Poslanikove s.a.v.s., džamije. Velièina i ljepota Poslanikove džamije su bili fascinatni. Fatima nikada prije nije vidjela tako veliku džamiju. Ogromni stubovi presvuèeni zlatnom bojom su se upirali o visoki krov. Mermer se caklio tako da joj se èinilo da je voda. Mesdžid je odisao nekim mirom, tišinom i spokojem kakav Fatima do tada nikad prije nije osjetila. Klanjala je svoj namaz mirno i skrušeno u potpunosti predana i mislima posveæena svom Gospodaru. U srcu je osjeæala nekakav èudan i neopisiv osjeæaj blaženosti i spokoja. Lice joj je bilo ozareno radošæu i na njemu se ocrtvao blagi osmjeh zadovoljstva. Uistinu je uživala u ovom namazu. Imamovo predavanje selama je prenu iz ovog blaženstva te predavši selam i poslije obavljenog zikra izaðe iz džamije da se naðe sa svojim Salimom. Dani u Medini su brzo prolazili. Svi su bili radosni i zadovoljni. Ljudi su provodili svoje vrijeme malo u obilasku Medine, malo kupujuæi hedije za svoje roðake, komšije i prijatelje, poèesto su odlazili u džamiju znajuæi kolika je vrijednost jednog namaza u Poslanikovoj džamiji i imajuæi u vidu da možda nikad više neæe doæi da je posjete ponovo. Možda je to najveæi razlog što naši ljudi tako emocionalno doživljavaju hadž. Fatima je nastojala svaki namaz da klanja u Džamiji, kada bi otišla na podne ne bi se vraæala sve do poslije jacije, jer evo ostvaruje se njen san pa zašto ga ne bi punom parom živjela.
Autobusi su se pripremali za odlazak prema Èasnoj Mekki, u srcima naših hadžija se osjeæala tuga što moraju da odu iz grada našeg voljenog Poslanika, neki su govorili sa sjetom u glasu kako bi ovdje bilo lijepo proživjeti ostatak svog života.
U toku vožnje vodièi su pojašnjavali obrede hadža po više puta tako da su mnogi upamtili sve ono što su dužni uèiniti, dok su se neki oslanjali pri tome na one druge i vodièe. Ubrzo su stigli do mikata, svi su izašli iz autobusa da se okupaju namirišu, odsjeku nokte, i da obuku ihrame. Kada su završili s tim ponovo su sjeli u autobuse i uèeæi telbiju zaputili se prema Mekki. Autobus se prolamao od izgovaranja telbijje koja je dolazilo iz dubine duše.
Po dolasku u Mekku smjestili su se u hotel, zatim bez ikakvog predaha i odmora zaputili u Harem. Želja da se vidi harem, taj èasni hram, ta Allahova kuæa je bila izuezetno velika tako da ih nikakav umor nije spreèavao u tome. Prvo su ugledali Harem koji je bio sav ispunjen ljudima, ženama, djecom, svi su hrlili ka toj drevnoj kuæi da se odazovu pozivu svog Gospodara. Kada su prošli kroz tu gužvu i ušli na jedon od ulaza Harema pred njihovim oèima se pojavi velièanstven prizor. Bejtullah (Allahova kuæa) je stajala baš kao na onoj slici u dnevnoj sobi koju je Fatimin babo donio s hadža. Jedna prosta graðevina èetvrtastog oblika, presvuèena crnim platnom preko kojeg su zlatnim koncima izvezeni Kur’anski ajeti, dok je oko nje kao bujica narod tekao u krug. Ta bujica je bila najizraženija kod hadžerul esveda, gdje su svi željeli makar da dotaknu hadžerul esved ako veæ ne mogu da ga poljube.
Fatimino srce je podrhtavalo od sreæe i uzbuðenja te podiže ruke i obrati se Allahu sljedeæom dovomMoj Gospodaru poveæaj ovom hramu èast, ugled, poštovanje i velièinu. Onome ko je obavio hadž ili umru, štujuæi i velièajuæi ovaj hram, poveæaj èast, ugled, velièinu i dobrotu. Moj Gospodaru ti si selam i od tebe dolazi selam. Poèasti nas Gospodaru sa selamom. Poèeli su polahko da se približavaju Bejtullahu probijajuæi se kroz gužvu kako bi se uklopili u tu bujicu. Obavili su Tavaf povodom dolaska, jer je to pozdrav Ka’bi, zatim su klanjali dva rekjata iza mekami Ibrahima, napili se sa vrela Zemzem te krenuli da obave sa’aj izmeðu Saffe i Merve. Iako je Fatima veæ bila blizu šezdesetih umor uopšte nije osjeæala, pitala se otkud joj ovolika snaga. Poslije ovih obreda ljudi su skinuli svoje ihrame jer su obavljali hadž temetu’.
Do odlaska na Arefat je ostalo još par dana koje su naše hadžije provodili slièno kao što su provodili dane u Medini. Sa odlaskom na Arefat poèeli su obredi hadža, koji su se nizali jedan za drugim. Poslije svih obavljenih obreda hadža na kraju je još ostao oproštajni tavaf. Kada su i to završili Fatima stade iza mekami Ibrahima da klanja dva rekjata. Dok je bivala na sedždi dugo bi se zadržavala meðutim uèinivši posljednju sedždu Salimu se uèini da je zaspala, pa je poèe dozivati.
-Fatima- meðutim ona se ne pomaèe. Fatima-ponovo je dozva Salim.
Primaèe joj se te je malo prodrma kad njeno tijelo nemoæno i beživotno klonu i pade na stranu.
-Fatima- povika Salim.
-Fatima, ljudi, pomagajte- vikao je Salim. Odmah se oko njega okupiše hadžije, hitna pomoæ doðe istog momenta, ali za Fatimu na èijem licu se ocrtavao osmjeh je bilo kasno. Rahmetullahi alejha, da joj se Allah smiluje, njoj i njenoj dobroj duši. Eto Allah dade da se njena životna želja ostvari ali izgleda da njeno srce nije moglo da podnese toliku sreæu, nije izdržalo da kraja njena jadna i napaæena duša. Preselila je sa ovog svijeta na zasigurno bolji svijet, svi smo Allahovi i Njemu se vraæamo. Salim je svo vijeme samo šutio i nijemo gledao dok se borio sa samim sobom da ne zaplaèe. Težak je to bio udarac. Njegov životni saputnik ga je napustio. Otišla je ona s kojom je dijelio i dobro i zlo. Još jedna dobra duša je otišla sa ovog svijeta da se vrati onome ko ju je stvorio. Grizao je usne i pokušavao da nadvlada i zaustavi suze koje su nadirale same od sebe. Neka gorèina tako muèna i teška je stajala u grlu gušeæi ga i oduzimajuæi mu dah. Rekoše mu da je obièaj da onaj koji umre na hadžu da se tu i ukopa.
- O, moj Bože, pa èak i njeno tijelo æe ostati ovdje.
Ni sam ne zna kako je doveden do hotela, kako se desilo da sjedi u autobusu i tupim pogledom gleda u okolinu koja promièe ispred njega. Ljudi su mu prilazili i govorili da bude strpljiv i da se raduje što mu je žena preselila na onaj svijet na jednom tako èasnom mjestu, kamo sreæe da smo mi na njenom mjestu. Znao je to Salim veoma dobro, ali ova praznina i ova bol koja je ispunjavala njegovu dušu nisu mogle nikakve rijeèi da ublaže. Sjedište do njega je bilo prazno, nje više zaista nema. Kako su prošli ovi dani putovanja Salimu uopšte nije bilo jasno, jer je bio izgubio osjeæaj za vrijeme i prostor tako kada najaviše da se približavaju Tuzli kao da doðe sebi. O Bože dragi, kako æu se pojaviti pred djecom i unuèadima bez njihove nene.
Autobus je polahko prilazio peronu, a na njemu je bilo mnoštvo svijeta koji su èekali povratak svojih hadžija. Salim ugleda svoju djecu koji mu odmah poèeše da mašu. Putnici su jedan po jedan poèeli da izlaze iz autobusa. Salim uzdahnu duboko i krenu i on prema izlazu. U susret mu pritrèaše sinovi, kæeri i unuèad. Svi su ga grlili i ljubili èestitajuæi mu obavljen hadž, zatim se okrenuše èekajuæi da i Fatima izaðe. Poslije kraæeg èekanja, kada su skoro svi putnici bili izašli svi se okrenuše prema Salimu a jedno od unuèadi izgubivšI strpljenje zavika:
-dedo, ðedo, pa gdje je nena?
Salim podiže glavu te reèe blago i dostojanstveno:”Nena se djeco nije vratila. Preselila je sa ovog svijeta dok je klanjala ispred Allahove kuæe, umrla je na sedždi”. Da joj se Allah smiluje , oprosti njene grijehe i blago je uvede u dženet.