Puno ime mu je Alija bin Ebi Talib bin Abdul-Mutalib bin Hišam bin Abdu-Menaf bin Kusajj bin Kilab bin Ka'b bin Lu'j el-Kurejši. Majka mu je bila Fatima bint Esad bint Hišam. Nosio je nadimak Ebu Hasan po svome sinu. Bio je amidžic i zet Poslanika, s.a.v.s., te je jedan od onih kojima je Allah, dž.š., obecao Džennet.

 

Islam je primio kao desetogodišnjak i broji se kao prvo dijete u Islamu, što takoder govori o njegovom ugledu. Islam je prihvatio kada je jedne prilike zatekao Poslanika, s.a.v.s., i Hatidžu, r.a., da obavljaju namaz, te ga je zatim Poslanik pozvao u Islam. Kao dijete, Alija, r.a., odrasta u Islamu. On vec u pupoljku svoga života biva odgajan od najveceg odgajatelja svijeta. Kao takav Alija, r.a., se okitio svim pozitivnim osobinama. Bio je nadaleko poznat po znanju, njegovi dvoboji su svjetionici historije i svjedoci njegove hrabrosti. Bio je stidan, moralan i obrazovan. Isticao se izrazitom fizickom snagom i nikada nije pobijeden u dvoboju. Bio je srednje visine, visokog cela, tamnoput, krupnih ociju i lijepa lica. Nosio je veliku bradu. Alija, r.a., je bio izuzetno blizak sa Poslanikom, s.a.v.s. To vidimo i u dogadaju bratimljenja izmedu muhadžira i ensarija. Naime, Poslanik, s.a.v.s., se bio pobratimio sa Alijom, r.a. Njegova hrabrost i važnost u samim pocecima Islama vidimo i u njegovom lijeganju u postelju namjesto Poslanika, kada su Kurejševici spremali atentat na Resulullaha, a.s. Tu noc su Poslanik, s.a.v.s., i Ebu Bekr, r.a., ucinili hidžru. Alija, r.a., je hidžru obavio tri dana poslije. Sam je rekao o svojoj hidžri:"Kada je Poslanik, a.s., izašao prema Medini, naredio mi je da ostanem kako bih vratio ljudima povjerene emanete, zbog kojih je i imao nadimak "Povjerljivi". Ostao sam tri dana i pojavljivao se nakon što bih odsustvovao dan, a potom sam napustio Mekku. Slijedio sam Poslanikove, s.a.v.s., tragove, dok nisam došao do plemena Benu Amr bin Avf. Zatim sam otišao do kuce Kusama bin el-Hidma u kojoj se Poslanik odmarao." Kada je cuo da je Alija stigao, Poslanik, s.a.v.s., je rekao: "Zovnite mi Aliju!", a ashabi rekoše da su mu noge otekle i da nije u stanju da hoda. Poslanik, s.a.v.s., je otišao do njega, zagrlio ga i zaplakao. Njegova stopala je navlažio pljuvackom i zamolio Allaha da ga izlijeci. Aliju, r.a., poslije toga više nikada nisu zaboljele noge.Za vrijeme Poslanika, s.a.v.s., je bio istaknuti mudžahid i alim. U knjigama historije se spominje mnoštvo imena istaknutih mušrika koje je svojom sabljom ubio Alija, r.a.,

O sebi kazuje: "Poslao me je Poslanik, s.a.v.s., u Jemen, pa sam upitao: "Allahov Poslanice! Šalješ me u Jemen, pitat ce me o presudi, a ja necu znati?" Poslanik mi rece: "Pridi!" Prišao sam mu, a on je udario rukom u moja prsa i rekao:"Gospodaru, ojacaj njegov govor i uputi mu srce!" Tako mi Onoga Koji je dao da zrno proklija i Koji je stvorio ljude, poslije toga se nikada nisam dvoumio u presudi medu dvojcom." Ljudi su voljeli Aliju, r.a. Amr bin Se'id bin el-As je jednom upitao Abdullaha bin Ajjaša bin Ebi Rebiu:"Amidža, zašto ljudi hrle Aliji, r.a.?" Abdullah mu rece: "Braticu, kod njega možeš naci prekaljenost u nauci. Uglednog je roda, medu prvim je primio Islam, zet je Allahova Poslanika, s.a.v.s., poznavao je sunnet, bio je “spas” na bojnom polju i darežljiv nevoljnicima i potrebnim, neka je Allah njime zadovoljan!"

HILAFET

Nakon što je mucenicki izvršen zlocin nad Osmanom bin Affanom, r.a., trecim halifom, 18. zul-hidžeta 35. god. po Hidžri (20.7. 656. god. po Isa, a.s.), pocinje vrijeme velikih smutnji i borbi koje je najavio Poslanik, s.a.v.s. Ovi sukobi su imali teške posljedice na sav islamski svijet. Stanovnici Medine, medu njima i neki buntovnici, vrše pritisak na Aliju, r.a., da prihvati položaj i odgovornost halife. Medu muslimanima, bezvlašce i klica sukoba je šejtanskim umom i munafickom rukom posijana. Da bi ovome stao u kraj, Alija, r.a., je prihvatio položaj halife, te odmah od svih zatražio da mu ucine prisegu koja je od halifinog prava. Zatim je održao cuvenu hutbu:

"Allah je objavio Knjigu u kojoj je Uputa i objašnjenje dobra i zla. Uzmite dobro, a klonite se zla. Farzovi koje obavljate radi Allaha odvest ce vas u Džennet. Allah je zabranio stvari koje nisu nepoznate, i ucinio je pravo muslimana precim od svega na dunjaluku. Allah je iskrenošcu i tevhidom povezao sve muslimane. Musliman je onaj od cijeg su jezika i ruku mirni ostali muslimani, osim kada pravo zahtjeva drugacije. Musliman se ne smije uznemiravati, osim s pravom. Razmišljajte o zajednickim interesima, a svakom od vas ce doci smrt. Ljudi su ispred vas i smrt vas uvijek prati. Blago postupajte jer vas Ahiret ocekuje. Bojte se Allaha u postupcima prema ljudima. Bit cete pitani cak i za zemlju i za stoku. Pokoravajte se Allahu i nemojte Mu griješiti. Ako vidite dobro djelo, okoristite se od njega, a ako vidite zlo, ostavite ga. Sjetite se kada vas je bilo malo i kada ste bili nemocni na Zemlji!"Neki namjesnici, od kojih je i bliski Osmanov, r.a., rodak Muavija, ne dadoše bej'u - prisegu na vjernost Aliji, r.a. On nije poduzimao ništa želeci da se duhovi stišaju, te da se islamska država vrati u stanje koje ce koliko toliko biti normalno. U suštini prvi zadatak i problem s kojim se suocio Alija, r.a., je bio: kako se postaviti naspram buntovnika i ubica Osmana, r.a. Ugledni ashabi su takoder smatrali da je neophodno da se ubice odmah kazne. Naravno, ovo je stajalište imala i Osmanova, r.a., porodica i rodaci. Alija, r.a., kao halifa svih muslimana, nakon dugog idžtihada i razmišljanja o ovom pitanju, odluci da je neophodno prvo ujediniti muslimane, a zatim kazniti sve krivce. Neki ashabi su u Mekki ucinili drugaciji idžtihad i krenuše ka Iraku da pobiju Osmanove, r.a., ubice sa oko 3 000 muslimana. I zaista, pogubiše brojne saucesnike u ubistvu treceg halife. Alija, r.a., da bi zaustavio ubijanje muslimana i podizanje daljih tenzija, diže bajrak i okuplja vojsku, te krece put Iraka.Kada je stigao u Irak, tamo su razilaženja vec uzela maha, a oni koji su konstantno podsticali ta razilaženja, bili su munafici koji su i inicijatori mnogih zlih dogadaja. Alija, r.a., otpocinje pregovore sa svim stranama, kako bi sve prošlo bez prolijevanja muslimanske krvi koja je, kako je to pojasnio Poslanik, s.a.v.s., na Oprosnom hadždžu, sveta za sve ljude svijeta, osim sa pravom.

Majka vjernika, Aiša, r.a., je takoder došla u Irak radi mirenja ljudi. Stvari su se time dodatno zakomplicirale. Kulminacija je bila u toku. Alija, r.a., je u toku pregovora pristao da iz svoje vojske odstrani sve one koji su bili u Medini za vrijeme nemilih dogadaja, iako je tu bio veliki broj njemu najodanijih vojnika. Kada su Osmanove ubice vidjele da se klupko razmotava, te da ce biti okrivljeni i osudeni u toku noci, napadoše na ove Alijine, r.a., vojnike koji pomisliše da su pregovori završeni te da je rat nastupio. U toj noci nije se znalo ko ubija koga i radi cega. Krvi je bilo na sve strane. Bitka je potrajala i dobila je naziv " Vak'atul džemel" - "Bitka kod deve", jer je Aiša, Majka vjernika, r.a., jahala na devi koja je jednog trenutka posrnula te su obje strane ili više njih, pohrlili kako bi "sacuvali" majku vjernika od onih drugih.Bitka je prestala, a Alija, r.a., kao "pobjednik" plemenito i mudro nareduje da se ne smiju progoniti bjegunci, ubijati ranjenici, niti pljackati grad, niti mještani. Aišu, r.a., je uz svu cast koja joj pripada, otpremio sa njenim bratom Muhammedom u Medinu. Nakon ove "pobjede", munafici se sve više povlace a stanovnici Iraka i ostalih dijelova islamske države, sem Sirije (Šama) gdje je bio namjesnik Muavija, priznaju Aliju, r.a., za halifu muslimana. Alijine vojske krenuše uz Eufrat, pojacane sa jedinicama iz Azerbejdžana i Hamadana. Kod mjesta Siffin sretoše se sa Muavijinim trupama. Alija, r.a., želi pregovore, ali Muavija ih ne želi jer je vec prije cuo da je halifa krenuo ka njemu, te se bio spremio za boj i ne htjede dati prisegu Aliji, r.a. Tada se zametnu jedna od najkrvavijih drama Ummeta Muhammeda, s.a.v.s. Borba zvana "Bitka na Siffinu", je trajala punih mjesec dana. Svaki dan je bila jedna ili dvije bitke. Ratna sreca je cas bila na jednoj, a cas na drugoj strani. Alija, r.a., opet inicira pregovore, a nakon što su se i oni otegli u nedogled, Alija, r.a., je postrojio vojsku i uputio dovu Allahu:

"Gospodaru moj, Gospodaru svoda natkrivenoga i cuvanoga, o Ti Koji Si ucinio da on bude noci i danom, o Ti Koji Si na njemu ucinio putanju Sunca i Mjeseca, i stanište zvijezdama, i nastanio Si ga melekima koji se ne umaraju u ibadetu i pobožnosti, o Gospodaru Zemlje, koju Si ucinio prebivalištem ljudi i životinja, i onoga što ne možemo izbrojati od vidljivoga, i mnoštva koje ne vidimo, Gospodaru ladi koje morem plove s korisnim tovarom za ljude, Gospodaru oblaka potcinjenih, koji izmedu nebesa i Zemlje plove, Gospodaru dubokih i velikih mora, koja okružuju naše kopno. Gospodaru brda ucvršcenih, koje Si stvorio da se Zemlja ne potresa, a stvorenjima dao da korist iz njih vade, ako nam danas daš pobjedu - zaštiti nas od smutnje i nereda i uputi nas Istini, a ako oni pobijede - podari mi šehadet, a moje ashabe sacuvaj od smutnje. " Zatim je otpocela velika bitka u kojoj su Muavijine trupe bile skoro savladane, a Alijine su skoro bile došle do Muavijina šatora. Tada se neko od njih dosjeti te da ne bi bili poraženi, upotrijebi varku i naredi da se nekoliko stotina Mushafa izdigne na koplja, te da se vice: "Neka nam sudi Allahova knjiga!" Alija, r.a., pristade i izgubi gotovu "pobjedu" iz ruku. Na pregovorima je usaglašeno da se u mjesecu ramazanu u "Dumetul - džendelu" sastanu Amr bin el-As, r.a., ispred Muavije, i Ebu Musa el-Eš'ari, r.a., ispred Alije, te da riješe pitanje Hilafeta, a da vojske ostanu na svojim položajima. Mnogim pristalicama Alijinog, r.a., idžtihada ovo se nije svidjelo, te njih oko 10 000 bezuvjetno zatraži da se odustane od ovog "suda". Kada im ovo ne uspije, odvojiše se i nazvaše se HAVARIDž ili HARIDžIJE odakle nasta prva sekta u Islamu. Odmah potom izabraše Abdullaha bin Vehba za svog halifu, u ševalu 37. god. Otprilike tada nastaje i druga sekta, ŠIJJE, koji su se odvojili sa mnogo cudnih, pretjeranih vjerovanja i traženja. Alija, r.a., ovo nije prihvatio te se spremio da svrgne Muaviju, on se obrati haridžijama da mu pomognu ali oni, s obzirom da su sve ucesnike pregovora izmedu Alije i Muavije proglasili nevjernicima, oni to odbiše. S druge strane cete vjerne Aliji, r.a., su zahtijevale da se prvo obracuna sa haridžijama, a zatim sa Muavijom. On protiv njih povede rat i skoro da ih istrijebi 8. safera 38. god. kod Nahrevana.Nakon toga sastadoše se trojica haridžija i dogovoriše da ubiju: jedan Aliju, drugi Muaviju, a treci Amr bin el - Asa. Samo je prvi, Abdurrahman Muldžem el - Hamiri uspio, a druga dvojica nisu i ubijeni su pri samom pokušaju. Kada je Alija, r.a., rano ujutru izašao da klanja sabah - namaz, 15. ramazana 40. god. po Hidžri, biva napadnut i smrtno ranjen od udarca u glavu. Ubica bi uhvacen. Nakon ovoga Halifa pozva svoja dva sina Hasana i Husejna, i rece im:"Savjetujem vam da se bojite Allaha! Ne cinite nepravdu na dunjaluku, pa makar vam bila ucinjena. Nemojte plakati za onim što vam je uskraceno. Govorite istinu, budite milostivi prema sirocetu i pomozite nevoljnika. Budite nasilniku protivnici, a onome kome je nasilje ucinjeno, pomozite. Radite po Kur'anu, a po pitanju vjere ne bojte se nicijeg prigovora." Nakon toga, neposredno prije edžela, Halifa je naredio da se zapiše njegov vasijjet - oporuka koja glasi:

"Ovo je oporuka Alije sina Ebu Talibovog. Oporucujem da nema boga sem Allaha a Muhammed, a.s., je Njegov rob i Njegov Poslanik. Allah je po Svome Poslaniku poslao uputu i vjeru istinitu da bi je uzdigao iznad svih vjera makar ne bilo pravo mnogobošcima. Zatim, "Klanjanje moje, obredi moji, život moj i smrt moja, doista su posveceni Allahu, Gospodaru svjetova, On nema saucesnika. To mi je naredeno i ja sam prvi musliman". Cvrsto se Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte! Cuvajte rodbinske veze, da bi vam Allah olakšao polaganja racuna. Tako mi Allaha, Allah je uz jetime i nemojte im se izrugivati i udarati ih. Allaha mi, Allah je sa vašim komšijama i oni su oporuka vašeg Poslanika, a.s., koji nije prestajao da nam ih spominje dok nismo pomislili da ce komšije imati pravo na naslijede. Allaha mi, Allah je uz Kur'an, pa neka vas ne preteknu drugi u postupanju po Kur'anu. Allaha mi, Allah vas gleda dok ste u džamijama u namazu i ne ostavljajte ih prazne, jer ako su prazne, nece biti ni nadgledane. Allaha mi, Allah pomaže u borbi na Njegovom putu kada založite živote svoje i imetke svoje. Allaha mi, Allah je uz zekat, on gasi Gospodarevu srdžbu. Allaha mi, Allah podržava onoga ko odbrani Poslanika, s.a.v.s., pa ne dozvolite nikako napad na njega u vašem prisustvu. Allaha mi, Allah je uz bijednika i siromaha, pa ih pozovite da im podijelite ono što je kod vas. Allaha mi, Allah je uz vaše podanike. Namaz! Namaz! Ne bojte se u ime Allaha nicijeg prijekora. Govorite lijepe rijeci, kao što vam je to Allah naredio. Ne ostavljajte naredivanje dobra, a odvracanje od zla, pa da vam vladari postanu najgori od vas, zatim cete Allaha moliti, a dove vam nece biti uslišane. Dužnost vam je da se pazite i potpomažete, da ne izbjegavate jedan drugoga, da ne prekidate medusobne odnose i da se ne razjedinjujete. Pomažite jedni druge u dobrocinstvu i cestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu. Bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava. Allah vas cuvao, o, Poslanikovo, a.s., potomstvo, i cuvao vas kao što je cuvao Svoga Poslanika. Molim Allaha da vas pomogne! Neka je na vas selam i milost Allahova!”

Nije prestajao izgovarati šehadet sve dok mu duša nije napustila ovaj svijet.

NEKE VRLINE ALIJE BIN EBI TALIBA r.a.

On, r.a., je jedan od deseterice kojima je obecan Džennet, još za vrijeme svoga života. Njegov trud na Allahovom, dž.š., putu je neupitan. On je covjek kojeg je Poslanik, s.a.v.s., odabrao da bi se s njim pobratimio kada je bratimio muhadžire i ensarije. Prisustvovao je prisezi zvanoj "Ridvan" koju Allah spominje rijecima: "Allah je zadovoljan onim vjernicima koji su ti se pod drvetom na vjernost prisegli…" (Prijevod znacenja -El-Feth, 18.) U vjerodostojnim predajama se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao na dan Hajbera: "Zastavu cu svakako dati onome ko voli Allaha i Njegova Poslanika, i koga vole Allah i Njegov Poslanik. Allah ce mu dati sigurnu pobjedu." Bio je to Alija, r.a.

On je Poslaniku, s.a.v.s., bio na nivou pomocnika što vidimo i u hadisu:"Ti si kod mene kao što je Harun kod Musaa, s tim, što poslije mene više nema poslanika" (prenosi Muslim)

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je zajedno blagoslovio Aliju, Fatimu, Hasana i Husejna. Jednom prilikom je Resulullah, s.a.v.s., upitao svoje amidžice: "Koji od vas ce me štititi i prijateljevati sa mnom, na dunjaluku i ahiretu?"

Alija rece: "Ja". Allahov Poslanik, s.a.v.s., na ovo rece: "On je moj prijatelj i na dunjaluku i na ahiretu." Potom je uzeo svoj ogrtac i njime pokrio Aliju, Fatimu, Hasana i Husejna i rekao: "Allah želi od vas grijehe otkloniti, o porodico Poslanikova" (prenosi Tirmizi)

Neka Allah najboljom nagradom nagradi Aliju bin Ebi Taliba, cetvrtog halifu muslimana! Teme tekstova Akida

 

Ebu-Bekr r.a., punim imenom ‘Abdu’llah ibn Abi Quhafah
 je bio jedan od prvih muslimana. Poslanik Muhammed s.a.v.s. ga je prozvao Es-Siddik, što znači iskreni. Taj nadimak je sa ponosom i sa pravom nosio sve do svog preseljenja na Ahiret. Moderna historija ga pamti uglavnom po tome što je bio prvi Halifa.

Ebu-Bekr r.a. prije islama

Rođen je u uglednoj porodici Banu Taim iz plemena Kurejš. Otac mu je bio Abdullah, nadimka Ebu-Kuhafe, a majka Selma, kći Ebu-Kuhafinog amidže. Rođen je 50 godina i 6 mjeseci prije početka računanja vremena po hidžri.

Ebu-Bekr Es-Siddik, r.a. je bio svijetle puti, visok i vitka stasa, upalih očiju i visoka čela. Njegov fizički izgled odisao je prijatnošću i elegancijom.

Još u vremenu džahilijeta Ebu-Bekr r.a. se ukrasio moralom. Bio je prijatan sagovornik, imao je blagu narav. Nije pio alkohol i nije živio bestidničkim životom. Bio je tragalac za znanjem, pa je tako stekao visok stepen obrazovanja. U svome narodu je bio poznat kao najbolji poznavalac porijekla i rososlova Kurejšija. A bio je, također, odličan poznavalac historije i porijekla i ostalih Arapa. Zvali su ga za rješavanje zahtjeva o krvarini zbog ubistva, a njegova riječ je bila odlučujuća i konačna.

Bio je trgovac. Trgovao je odjećom i platnom. Zahvaljujući svojim vrlinama, veoma brzo je napredovao u svome poslu. Stekao je dva stada kamila i ovaca, što je prema ondašnjim mjerilima bilo pravo bogatstvo. Stanovao je u oblasti u kojoj su stanovali bogataši i trgovci, nedaleko od mjesta gdje je stanovao Muhammed ibn Abdullah. Njih dvojica su se vrlo brzo upoznali zbog toga što su bili približno istih godina, a i dijelili su mišljenja o moralu, ophođenju i vladanju. Počeli su se družiti i postali su najbolji prijatelji.

 Život u islamu

 Ulazak u islam

Pripovijedao je Ebu-Dž'asfer es-Semin da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: "Nikog nisam pozvao u islam, a da nije sačekao, oklijevao i razmatrao, osim Ebu-Bekra, koji se nije ni dvoumio, niti oklijevao; čim sam mu spomenuo islam, odmah ga je prihvatio."

Odmah po primanju islama, Ebu-Bekr je pozivao i druge u islam, te je, uz Allahovu milost, u tome i uspjevao. Tako su Osman ibn Affan, Abdurrahman ibn Avf, Talha ibn Ubejdullah, Zubejr ibn Avvam, S'ad ibn Ebu-Vekkas, Ebu-Ubejde ibn Džerrah i mnogi drugi vrijedni i čestiti ljudi primili islam.

Uložio je gotovo cijeli svoj imetak na Allahovom putu, oslobađajući robove i udjeljujući milostinju. Tako je poznato da je jednom prilikom, prolazeći, vidio Bilala ibn Rebbaha, Etiopljanina, kojega je njegov gospodar položio na užareni pijesak sa ogromnim kamenom na prsima. Odmah je ponudio da ga otkupi, što je i učinio. Bilal je kasnije postao poznat po tome što je bio prvi mujezin.

 Hidžra

Sa Poslanikom a.s. je bio drug iz pećine, što je potvrđeno i u časnom Kur'anu. Muslimani su zbog izrazite okrutnosti Mekkanlija bili prinuđeni napustiti Medinu, i to prvo su grupe muslimana otišle u Abssiniju a nakon 13 godina primanja objave u Medinu. Poslanik s.a.w.s. je ostao u Mekki i rekao Ebu Bekeru r.a. da čeka dozvolu od Allaha dž.š. pa da i sam krene. Ebu Bekar je to shvatio kao indirektni poziv da sa njim provede čekanje prije hidžre. Kada je stigla dozvola za Poslanika a.s. da napusti Mekku i krene u Medinu Ebu Bekar je upitao odnosili se dozvola i na njega, pa je gotovo zaplakao kada je čuo da mu je odobrena ta čast. Zajedno du krenuli na put i zajedno se sakrili od muršnika u pećinu. Tu su proveli tri dana.

Učešće u bitkama

Učestvovao je u mnogim bitkama u Poslanikovo doba. Među njima treba spomenuti bitku na Bedru u kojoj se sukobilo 313 musllimana, sa 70 kamila i 3 konja, protiv 1000 ratnika koji su imali najmanje 100 konja. U toj bitci je Ebu Bekar sreo svog sina koji se borio kao idolopoklonik, ali nisu se sreli u direktom okršaju i obojica su preživjeli. Njegov sin Abdurrahman je kasnije primio islam i učestvovao u mnogim bitkama na Allahovom putu. Učestvovao je i u bitci na Uhudu gdje je prvi prepoznao ranjenog Poslanika i zajedno sa Omerom, Alijom, Talhom i Zubejrom pomogao da se Poslanik skloni na sigurno mjesto iz bitke. U bitci na Hendeku je predvodio jednu grupu vojske.

Pri sklapanju ugovora na Hudejbiji kojim su muslimani potpisali primirje sa Mekkanlijskim idolopoklanicima da bi naredne godine mogli izvršiti hadž, Ebu Bekar je bio jedan od potpisnika.

Osim što je lično učestvovao u bitkama, zalagao je svoj imetak za borbu na Allahovom putu. Smatra se da je bar dva puta uložio čitav svoj imetak ne ostavljajući svojoj porodoci ništa osim Allaha dž.š. i Poslanika a.s.

Emir ul Hadž

Devete godine po hidžri Ebu Bekar je ovlašten da predvodi karavanu hodočasnika u Mekku i bio je prva osoba u historiji islama koja je ponijela epitet Emir ul Hadž. Karavana je brojala 300 ljudi.

 Poslanikovo preseljenje na Ahiret

Po povratku sa posljednjeg hadža poslanikovo zdravlje biva ozbiljno narušeno i dvije sedmice prije samog preseljenja postavio je Ebu Bekra da predvodi obavljanje namaza umjesto njega. Za vrijeme poslanikova života on je tu dužnost obavio 70 puta. Kada je Ebu Bekar saznao za Poslanikovu a.s. smrt, dolazi do njegove sobe i nakon što ga je vidio izlazi pred okupljni narod. Tada im se obraća riječima: "O ljudi! Uistinu ko je obožavao Muhammeda neka zna da je on zaista mrtav. Ko obožava Allaha neka zna a je On živ i da nikada neće umrjeti."

 Prvi halifa r.a

Odmah po smrti Poslanika s.a.v.s., došlo je do nesuglasica među ensarijama i muhadžirima oko toga ko će preuzeti na sebe pravo na upravljanje hilafetom. Ensarije su predlagale S'ada ibn Ubadu kao budućeg halifu. Međutim, nakon govora Ebu-Bekra r.a., većina ensarija shvati da muhadžiri, tačnije kurejšije imaju pravo da iz svojih redova izaberu halifu. Tada je Ebu-Bekr predložio Omera r.a. za halifu. No, međutim, Omer i ostali odlučiše da se glasa za Ebu-Bekra. Izabraše ga svi, osim S'ada ibn Ubadea. Tada je Ebu-Bekr izrekao svoj čuveni govor:

"Ljudi... izabran sam da vas vodim, iako nisam najbolji od vas, pa ako budem postupao ispravno, vi me pomozite, a ako budem griješio, vi me spriječite u tome. Istina je emanet. Laž je obmana. Slabić među vama je kod mene jak sve dok mu ne dam njegovo pravo. Jaki među vama je kod mene slab kad trebam od njega uzeti ono što Allah zahtijeva. Narod neće ostaviti džihad na Allahovom putu, a da neće biti ponižen; niti će se razvrat proširiti među narodom, a da neće taj narod biti stavljen na kušnju. Pokoravajte se meni dok se ja budem pokoravao Allahu i Poslaniku, a ako se suprostavim Allahu i Poslaniku, nema mi pokornosti.

Ustanite na namaz, Allah vam se smilovao!"

Neka arapska plemena su se odmah nakon smrti Poslanika a.s. odmetnula od islama, te se novi halifa odmah uhvatio u koštac sa njima. Neka su plemena odbijala davati zekat, neki su htjeli odbaciti vjerske obaveze, a neka su htjela vlast nad Arapskim poluotokom. Počeli su se pojavljivati lažni poslanici koji su lagali i obmanjivali ljude. Halifa je djelovao promptno, i odmah poslao vojsku u sve krajeve gdje se pojavilo odmetništvo. Plod toga je bio povratak jedinstva na Poluotoku pod okriljem islama. Poveo je brojne vojne pohode, svakim danom šireći islamsku državu. U svega 2 godine i nekoliko mjeseci svoga halifata osvojio je Irak, Šam, brojne druge gradove i pokrajine. Poslije bitke na Jemami i pogibije velikog broja hafiza, Ebu-Bekr je shvatio da je potrebno sakupiti Kur'an u jednu zbirku. Zatražio je od Zejda ibn Sabita da to učini. Povodom toga Alija r.a. je rekao: "Neka je Allahova milost na Ebu-Bekra. Bio je najzaslužniji za sakupljanje Kur'ana u jednu knjigu."

 Preseljenje (Smrt)

Dok su se muslimani spremali za bitku na Jermuku, Ebu-Bekr r.a. se razbolio i u takvom stanju je počeo razmišljati o situaciji i stanju među muslimanima. Razmišljao je šta će biti nakon njegove smrti. Zbog toga je zovnuo Osmana ibn Affana i rekao mu da zapiše sljedeći tekst:

"U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Ovo su riječi Ebu-Bekra ibn Ebu-Kuhafe u zadnjim trenucima njegovog života na dunjaluku, napuštajući ga i približavajući se životu Ahireta, na kojem će svaki nevjernik povjerovati, svaki griješnik se uvjeriti i svaki lažac istinu progovoriti. Ostavljam vam kao svoga nasljednika Omera ibn el-Hattaba r.a., pa ga slušajte i pokoravajte mu se. Ako bude pravedan, to je moj sud o njemu i ono što ja znam o njemu, a budućnost ne poznajem. Zalimi će sigurno saznati šta su pripremili! Neka je na vas Allahov mir i milost."

Zadnje što je Ebu-Bekr r.a., izgovorio bilo je: "Gospodaru, usmrti me kao muslimana i učini me od dobrih." Umro je u ponedjeljak, 21. džumadel-ahira, 13HG u šezdeset trećoj godini života. Umro je navečer nakon zalaska sunca, ukopan je iste večeri u blizini Poslanika s.a.v.s.

Omer r.a. rekao je o njemu, između ostalog: "Teško je stići i prašinu za tobom, a kamo li tebe dostići!"

 

Omer ibn el-Hattab, drugi je Halifa, izabran preporukom Ebu-Bekra, r.a. Smatra se da je bio visok čovjek, preko 2 metra, obdaren izuzetnom fizičkom snagom, bijelog tena i crvenkaste kose. Bio je poznat među ashabima kao najučeniji u Allahovoj Knjizi, kao onaj koji najdosljednije radi po Allahovoj Knjizi i kao onaj koji najviše razumije Allahovu vjeru. Dok je još bio mušrik, poželio je ubiti Poslanika Muhammeda s.a.v.s., no Allah s.w.t. je udesio da baš tada primi islam i postane jedan od najvećih boraca za prava muslimana.

 Omer r.a. prije islama

Omer r.a. potiče iz plemena Adijj ibn Ka'b, koji su ogranak kurejšijskog plemena Adnan. Pleme Adijj ibn Ka'b je bilo malobrojno i siromašno. I sam Omer ibn el-Hattab je bio odgajan u siromaštvu i u teškim životnim prilikama. Njegov je otac bio strog i grub prema njemu, što je uticalo na njegovu strogost, disciplinu i stav. Po dolasku objave Poslaniku s.a.v.s., Omer je bio na strani većine kurejšijevaca. Šta više, on je od svih Kurejšija najviše zlostavljao i kažnjavao muslimane. Tako se odlučio i da ubije Poslanika a.s., no tad je čuo da su njegova sestra i zet primili islam, te se zaputio da se prvo sa njima obračuna. U to vrijeme kod njih je bio Habbab ibn el-Erett i učio suru Ta-ha. Kada je došao ispred kuće, začuo je učenje, te je nakon prvobitnog bijesa, zatražio da pročita ono što su učili. Kada je pročitao, rekao je: "Kako je divan i častan ovaj govor!". Tada mu Habbab ibn el-Erett reče: "Omere, tako mi Allaha, nadam se da te je Allah dž.š. odabrao dovom Njegova Poslanika s.a.v.s. koju sam jučer čuo da uči: Bože osnaži islam sa Ebul-Hakemom ibn Hišamom ili Omerom ibn el-Hattabom". Omer je tada otišao do kuće u kojoj je bio Muhammed a.s. i pred njime izgovorio šehadet.

[uredi] Život u islamu

Čim je Omer r.a. primio islam, odmah je to javno obznanio, i počeo se boriti sa mušricima. Do tog vremena, muslimani ne samo da nisu smjeli javno klanjati pred kabom, nego nisu smjeli javno reći da su muslimani. Omer je bio prvi koji je to učinio. Borio se sa mušricima sve dok oni nisu popuštali i ostavljali muslimane na miru. Koliko god je bio strog prema muslimanima dok je bio u džahilijetu, toliko i još mnogo više je napadao mušrike kada je primio islam. O njegovoj hrabrosti dovoljno govori i to da je u vrijeme Hidžre, dok su ostali muslimani krišom izašli iz Meke, Omer r.a. je sa još dvojicom ashaba javno učinio Hidžru.

Učestvovao je u svim velikim bitkama, kao što su Bitka kod Bedra, Bitka kod Uhuda, Bitka na Hendeku, itd. i bio uvijek u žaru borbe. Takav je bio i na Hudejbiji. Toga dana je Allahov Poslanik a.s. odlučio posjetiti Harem, obaviti tavaf oko Kabe i zaklati kurban. Kurejšije su se usprotivile njegovom ulasku u Meku. Slali su svoje izaslanike na pregovore, pokušavajući postići primirje, a Omer ibn el-Hattab je sve to pratio. Bilo mu je teško u duši zbog onoga što se dešava te je otišao Ebu-Bekru r.a. i rekao mu:

"Ebu-Bekre... zar on nije Allahov Poslanik?"

Ebu-Bekr odgovori: "Jeste"

Omer ponovo upita: "Zar mi nismo muslimani?"

"Jesmo", odgovori Ebu-Bekr

"Pa zašto se ponižavamo!?"

"O Omere... pokori mu se, jer ja svjedočim da je on Allahov Poslanik."

"I ja svjedočim da je on Allahov Poslanik", reče Omer

No, razgovor sa Ebu-Bekrom Omera nije zadovoljio, pa on ode Allahovom Poslaniku, a srdžba je još njime vladala, te ga upita:

"O, Allahov Poslaniče, zar ti nisi Allahov Poslanik!?"

"Jesam", reče Resulullah

"A zar mi nismo muslimani?", ponovo će Omer

"Jesmo"

"Zar oni nisu mušrici!?", upita ponovo Omer

"Jesu"

"Pa zašto se onda ponižavamo?"

Allahov poslanik reče mu: "Ja sam Allahov rob i Njegov Poslanik, neću Mu se suprostaviti, niti će me On iznevjeriti"

Omer zašuti poslije ovakvog odgovora. Kasnije je često govorio: "Neprestano dijelim sadaku, postim, klanjam i oslobađam robove, zbog onoga što sam tada uradio. Strah me zbog onoga što sam tada rekao, smatrajući da je ispravno."

U stalnom druženju sa Allahovim Poslanikom s.a.v.s., Omer je stekao mnogo znanja i bio je poznat kao jedan od najučenijih muslimana toga doba. Tako Abdullah ibn Mesud za njega kaže: "Kada bi se Omerovo znanje stavilo na jedan tas vage, a znanje svih ljudi na drugi tas, prevagnuo bi Omerov tas"

[uredi] Drugi halifa

Halife
prije	Omer	poslije
Ebu-Bekr	634. – 644.	Osman

Još nakon što je Ebu-Bekrr.a. odlučio da izabere Omera r.a. da ga naslijedi, neki su se uplašili da će Omer r.a. biti još oštriji kada preuzme hilafet. Takvo mišljenje se samo povećalo nakon smrti Ebu-Bekra. No, prije zakletve, Omer r.a. se pred prisutnim obratio Gospodaru dovom: "Allahu moj, ja sam grub, pa me učini blagim. Allahu moj, ja sam slab, pa me ojačaj. Allahu moj, ja sam škrt, pa me učini darežljivim", i nastavio dalje riječima:

"Allah vas je, uistinu, iskušao sa mnom, a mene je iskušao sa vama i ostavio me među vama poslije moga prijatelja (Muhammeda a.s.). Tako mi Allaha, svako vaše pitanje koje mi dođe, ja ću lično preuzeti. Neću ga drugom povjeravati i neću žaliti uloženog truda. Bit ću odlučan i povjerljiv. A ko bude loš, sigurno ću ga kazniti. "

Omer je dobio nadimak Vođa pravovjernih Emirul-u'minin. Po preuzimanju halifata, Omer r.a. je smijenio Halida ibn el-Velida sa mjesta glavnokomandujućeg muslimanske vojske. Na njegovo mjesto postavio je Ebu-Ubejde ibn el-Džerraha. Nastavio je sa osvajanjima. Veoma lako je uspjevao potaknuti veliki broj muslimana na Džihad. Tome su uveliko doprinosili i uspjesi na bojnom polju. Posebno se trebaju spomenuti Irak, Šam, Kuds te Egipat koji su muslimani za vrijeme vladavine Vođe pravovjernih uspjeli u potpunosti ostvojiti.

Za vrijeme svoga halifata, Emirul-u'minin je učinio Medinu muslimanskom prijestolnicom, džamiju je učinio mjestom gdje se raspravlja o općim muslimanskim problemima. Džamija je u Omerovo vrijeme bila mjesto odakle se upravlja državom. Prvi je postavio sudije i zahtijevao od njih da se drže pravde u svojim presudama. A sam je on bio primjer za pravednost. Nazvan je Farukom jer je rastavljao istinu od laži. Jednom prilikom, kada je došao u Medinu izaslanik Kisre pitati o muslimanskom kralju, pa su ga obavijestili da kod njih nema kralja, nego da imaju halifu. Potom ih je pitao gdje on boravi, pa su ga uputili prema džamiji. Potražio ga je u džamiji, ali ga nije našao. Rečeno mu je da ode na jedno mjesto nedaleko od džamije. Kada je perzijski izaslanik došao na mjesto gdje su ga uputili, našao je čovjeka kako spava u hladovini voćnjaka. Sam, sakriven od sunca, sa svojim štapom pod glavom, siguran i bezbrižan spavao je prvi čovjek najveće države tog doba. Ta slika je nagnala Perzijanca da kaže poznatu rečenicu: "Pravdu si uspostavio, pa mirno zaspao".

Prvi je uveo poštu, plate i protokole. Uveo je mjesečevo računanje vremena za muslimane.

[uredi] Preseljenje (smrt)

U ranu zoru, u srijedu, četvrtoga zul-hidžeta dvadeset i treće godine po Hidžri izašao je Emirul-mu'minin u džamiju da predvodi muslimane na sabah-namazu. Kada je izgovorio početni tekbir za pristup namazu, priđe mu čovjek i udari ga nožem nekoliko puta u prsa i u stomak. Omer r.a. osjetio je hladnoću oružja, i okrenuvši se prema muslimanima išareteći progovori: "Uhvatite psa, ubi me!"

Ubica je bio Ebu-Lu'lu Fejruz el-Farisi, rob El-Mugire ibn Šu'bea. Dok su ga muslimani pokušali uhvatiti, on je počinio samoubistvo i tako nije mogao ništa otkriti o zavjeri. Ostavio je hilafet jednom od šest ljudi koje je izabrao, a to su: Osman ibn Affan, Alija ibn Ebu-Talib, Zubejr ibn Avvam, Talha ibn Ubejdullah, Abdurrahman ibn Avf i Sa'ad ibn Ebu-Vekkas. Oporučio je skromnu dženazu i tražio od Aiše r.a. da bude ukopan pored Poslanika a.s. i Ebu-Bekra r.a., što mu je dozvolila. Na samrti je tražio od sina da ga mu spusti obraz na zemlju i počeo je govoriti: "Teško meni ako mi Allah ne oprosti...Teško meni ako mi Allah ne oprosti...". To je ponavljao dok mu duša nije izašla.

Ebu Sufjan, ugledni i imućni mekanski trgovac koji je vodio opoziciju protiv Poslanika i organizovao neke od vojnih pohoda protiv njega. Njegova žena Hind ubrajan je među najžešće protivnike islama. Ona i Ebu Sufjan bili su među posljednjim osobama koji su prešli na islam, kad su muslimani konačno oslobodili Mekku.

Ironija sudbine je da su upravo potomci Ebu Sufjana utemeljili prvu dinastiju, Emevije, koji su upravljali islamskom državom nakon smrti četverice pravednih halifa.

 

Abdurrahman ibn Avf, poslanikov ashab, jedan od onih kojima je Muhammed izričito obećao Džennet. Abdurrahman je klanjao sabah kao imam prilikom pohoda na Tebuk, kada je Muhammed zakasnio u džemat. Kada je Poslanik stigao, klanjao je za Abdurrahmanom.

Bilal ibn Rebbah (arapski: بلال بن رباح), Etiopljanin rođen u Meki rođen u kasnom 6. stoljeću, negdje između 578 i 582.

Poslanik Muhammed je odabrao Bilala za svog mujezina. Bio je znan po svom prelijepom glasu kojim je zvao ljude na molitvu. Njegovo ime se može također izgovarati kao Bilal ibn Rijah ili Bilal ibn Ribah. Također je bio poznat kao Bilal Etiopljanin. Umro je u periodu između 638 i 642, otprilike kada je imao 60 godina.

Mladost

Veoma malo se zna o Bilalovoj mladosti. Poticao je iz siromašne porodice, i bio je jedan od prvih doseljenika u Meku.

Rodoslovlje

Njegov otac se zvao Rebbah, a majka Džumanah, što se također izgovara i kao Hamamah. Njihovo prezime je bilo Ebu Abdillah i Ebu Omer. Opisivan je kao osoba veoma crnog tena, mršav, veoma visok, guste kose i rijetke brade.

Život kao rob

Bilal je bio rob u vlasništvu Umeja ibn Khalaf-a, i njegovog sina Safvana iz plemena Kurejš. Među njihovim zadacima bilo je čuvanje stada kamila.

Bilal je prvi put čuo za Poslanika s.a.v.s. kada je njegov gospodar govorio gostima o njemu sa bijesom, prkosom i zlobom. Bilal ga je čuo kako kaže:

"Muhammed nije nikada bio lažov, mađioničar ili lud, ali mi moramo da ga tako prikazujemo dok ne okrenemo protiv njega sve koji ga slijede u njegovoj religiji"

Bilal je shvatio da njegovi gospodari imaju tri osnovna razloga za mržnju prema Muhammedu:

1. Muhammed je osporio tradicionalnu religiju Kurejšija
2. Bojali su se da će se ekonomski status Kurejšija smanjiti ako ljudi prestanu dolaziti u Meku da se mole idolima.
3. Smetao im je ponos plemena Benu Hašim zbog Poslanika iz njihovog plemena.

Bilo kako bilo, kada je Bilal čuo govor Poslanika, on je odlučio da primi islam.

Bilalov gospodar Umeja ibn Khalaf se zabrinuo zbog primanja islama od strane jednog od robova i počeo da ga muči da bi ga natjerao da odustane od svoje nove vjere. Bilal je izdržao razna mučenja uključujući to da je morao ležati nag na vrućem ugljenu. Svi pokušaji da Bilal odbaci novu vjeru su propali.

Prema Ibn Ishaku, piscu biografije Poslanika s.a.v.s., Bilalov gospodar "odveo bi ga po najvrelijem dijelu dana i bacio ga na leđa na dolinu i postavio mu veliki kamen na grudi", i tada bi mu govorio da će ga pustiti tek kad odbaci Muhammedovo učenje, ili kad umre.

Prema drugim izvorima, Bilal je odvođen na užareni pijesak Arapske pustinje. Na grudi bi mu položili težak kamen, a jedan čovjek bi se popeo i skakao po tom kamenu, pokušavajući da ga dokrajči. Iako je pod tim kamenom bio jedva mogao govoriti, jedino što se čulo od njega bilo je: "Ehad, ehad! (Jedan [Bog], Jedan [Bog])"

Nakon što su ga mučili čitav dan, predvečer bi mu vezali uže oko vrata i vodili ga oko planina i ulica Meke. Bilal je i dalje ponavljao: "Jedan... Jedan"

Ova mučenja su se nastavila sve dok Ebu-Bekr nije to vidio i povikao:

"Zar nemate straha od Boga, kada mučite tog jadnog čovjeka na taj način. Koliko još namjeravate nastaviti"

Umeja mu odgovori sa podsmijehom: "Ti si taj koji ga je doveo do ovoga, ti ga i spasi"

Ebu-Bekr reče, "Zar ubijate čovjeka zato što kaže, 'Allah je moj Gospodar?'" Tada povika na Umeju: "Uzmi više nego što vrijedi i oslobodi ga"

Umeja prihvati njegovu ponudu, jer mu je bilo profitabilnije da ga proda nego da ga ubije, čak je rekao i da bi ga dao za bilo koju cijenu osim za jednu uncu zlata, a Ebu-Bekr mu na to odgovori da bi ga kupio i za bilo koju cijenu, osim ako bi on tražio preko 100 unci zlata.

Nakon toga, Ebu-Bekr je odveo Bilala kući, zbrinuo ga, izliječio ga i na poslijetku ga oslobodio u potpunosti.

 Za vrijeme Poslanika

Mujezin

Postoje različite predaje o tome kako je Abdullah ibn Zeid došao kod Poslanika i rekao mu za san u kojem je sanjao ezan kao islamski poziv na molitvu, međutim svi se slažu da je Bilal bio mujezin koji je proučio prvi ezan.

Kasnije su neki ljudi predlagali da ta čast pripadne nekom drugom zbog Bilalovog slabog izgovora arapskog slova šin, koga je izgovarao kao sin. Međutim, Poslanik se na ovo jako naljutio i rekao da je Bilalovo sin u ušima Allaha isto kao šin, misleći pri tome da Bog ne gleda na fizičku manifestaciju koliko na čistoću srca.

Hidžra

622 godine, za vrijeme Hidžre, Bilal se također preselio u Medinu i preko deset narednih godina pratio Poslanika na svim njegovim vojnim ekspedicijama, i pomagao mu kao mačonoša i stjuart, ali također i kao mujezin. Također se brinuo o Muhammedovom koplju koje je korišteno od 624 pa nadalje za pokazivanje smjera molitve.

Učestvovao je u bitci na Bedru, gdje je ubio čovjeka koji ga je mučio ranije, Umeju ibn Khalafa. Također je bio u svim važnijim bitkama i događajima, kao što su Bitka kod Uhuda i Bitka na Hendeku.

 Nakon Poslanika

Postoje kontradiktorni izvještaji o tome šta se desilo sa Bilalom nakon smrti Poslanika Muhammeda 632. godine. Ono što izgleda sigurno je da se Bilal pridružio muslimanskoj vojsci u Siriji.

 Sunitsko viđenje

Neki sunitski izvori govore da je nakon što je Ebu-Bekr postao halifa, Bilal nastavio da poziva vjernike na molitvu kao njegov mujezin, ali da je za vrijeme hilafeta Omera r.a. odbio da nastavi u istom obimu.

Drugi autori govore da je Poslanikova smrt značila kraj Bilalove karijere mujezina i da je zvao vjernike na molitvu još samo dva puta u životu: jednom u Siriji, zbog počasti posjete Omera r.a. i drugi put u Medini, zbog izrazite želje Poslanikovih unuka.

 Šiitsko viđenje

Šiitski izvori tvrde da je Bilal prestao mujeziniti ezan i otišao u Siriju nakon što je Poslanik umro i nakon što je, po njihovoj tvrdnji, oteto pravo Aliji r.a. na hilafet.

Neki izvori navode da je Ebu-Bekr naredio Bilalu da ostane u njegovoj ličnoj službi (asocirajući na službu kao rob), navodeći da je Bilal to odbio, te da su se Ebu-Bekr i Omer rasrdili na njega. Čak tvrde da ga je nakon toga Omer r.a. protjerao iz Medine, te da je to bio razlog zbog kojeg je Bilal otišao u Siriju. (izvor)

Smrt

Bilal je umro između 638. i 642., dok se tačno vrijeme smrti i mjesto na kojem je pokopan ne zna zasigurno.

 Ostavština

Ako postoje neslaganja o životu i smrti Bilala, njegova važnost je na svim nivoima neosporna. Afrički muslimani posebno osjećaju bliskost sa ovim čovjekom, jer on je bio Etiopljanin, koji je pored toga bio jako blizak sa Poslanikom i predstavlja model čvrstoće i odanosti vjeri. Osim toga, on predstavlja najbolju sliku čistoće islama, gdje je u jednom robovlasničkom sistemu, iznikla vjera koja nije mjerila čovjeka ni kroz nacionalnost, ni kroz socijalni status, ni kroz boju kože, nego kroz pobožnost.

al-Hasan ibn 'Alī ibn Abī Tālib ibn 'Abd al-Muttalib ibn Hāšim ibn 'Abd Manaf (625.-670./3.-50.), najstariji Poslanikov unuk. Naslijedio je svog oca Aliju i postao peti halifa. Većina ši'ija ga smatra drugim imamom. Emevijski namjesnik Muavija je napao Hasana, ali je on prije odlučujuće borbe ponudio predaju hilafeta za određene naknade i penziju sa sebe i svog brata Husejna. (Njegova ponuda se poklopila sa Muavijinom ponudom kojom mu je nudio trenutno odricanje od hilafeta za vrijeme Muavijinog života, a ostali uvijeti bili su carte blanche. Nakon što je primio Hasanovu ponudu, Muavija je svoju povukao).

Taberi prenosi da su neki od Hasanobih uvjeta bili zadržavanje pet miliona dirhema koji su bili u trezoru u Kufi, dobijanje godišnjih prihoda iz perzijskog distrikta Darabdžid, i da se zaustavi praksa ponižavanja hazretu Alije, koju je praktikovao Muavija. Drugi kažu da je Hasan tražio da mu se hilafet vrati nakon Muavijine smrti.

Hasanova vladavina trajala je samo šest mjeseci. Umro je u Medini, osam godina nakon abdikacije. Ši'ijski izvori tvrde da ga je otrovala njegova supruga po nagovoru Muavijinog sina Jezida. Međutim ovakve tvrdnje su podložne sumnji jer su prema ši'ijskim izvorima sve imame pobili sunnijski vladari.

Hasan je bio poznat po svojim mnogobrojnim ženidbama, a bilo ih je više od 130. Brzina kojom se je rastavljao od svojih supruga dala mu je nadimak El-Mutlik ili "razvodnik". Alija je upozoravo ljude da ne udaju svoje kćeri za Hasana, ali to nikoga nije odvratilo. Svi su željeli vezu sa Poslanikovom obitelji, pa su se mlade djevojke udavale da bi makar na kratko vrijeme bile dio Poslanikove porodice.

 Al-Husejn ibn `Ali ibn Abi Talib ibn `Abd al-Muttalib ibn Hasim ibn`Abd Manaf ili Husejn--

 

Al-Husejn ibn 'Alī ibn Abī Tālib ibn 'Abd al-Muttalib ibn Hāšim ibn 'Abd Manaf ili Husejn (* 627, umro 10. oktobar 680/ 5.-61.), drugi sin hazreti Alije i Fatime i Poslanikov unuk. Priča o Husejnu centralni je događaj u historiji duodecimalnih ši'ija. Muaviju je poslije njegove smrti naslijedio njegov sin Jezid. Jezid je postao halifa u Damasku, ali mimo uobičajene procedure, jer je Muavija znatno ranije prisilio neke poznate ashabe na prisegu Jezidu, koji je bio poznat po tome što je volio zabave. Neslaganjao tome ko je najpogodnija ličnost za mjesto halife zbog duhovnih, političkih i vjerskih razloga, a koja nisu bila samo ši'ijski argumenti, vodila su mnoge poznate ličnosti da odbiju prisegu Jezidu. Među njima su bili Abdullah ibn Zubejr, sin poznatog ashaba, koji se kasnije proglasio halifom i jedno vrijeme vladao Mekkom, i Husejn, Poslanikov unuk, koji je napustio Medinu i sklonio se u Mekku.

U Mekki su da pristalice nagovorile da ode u Kufu, gdje su mu osigurali podršku. Husejn je poslao svog nećaka Muslima ibn Akila da pripremi njegov dolazak. Međutim, uhvaćen je i ubijen od emevijskog namjesnika. Husejn se poslije toga odlučio otići u Kufu s osamdeset članva svoje porodice, i još šezdeset drugih, od kojih su polovina bili ashabi. Abdullah, sin halife Omera, odgovaro ga je od ovog puta.

Jezid je tada naredio svom namjesniku Ubejdullahu ibn Zijadu da presretne Husejna, kome se u međuvremenu pridružilo šest stotina ljudi. Međutim, vojska od četiri hiljade ljudi pod vođstvom Omera ibn Sa'da (sina Sa'da ibn Vekkasa) okružila da je na Kerbeli, pokraj rijeke Eufrat u Iraku. Odsječen osam dana od izvora vode, on je pregovarao sa Jezodovim trupama, sve dok nije počela borba, a u početku su to, shodno arapskim običajima, bile borbe pojedinaca. Na kraju je i sam Husejn ušao u borbu gdje je, skrhan žeđu, uskoro ubijen. Samo dvoje njegove djece preživjelo je masakr, koji je nakon toka slijedio. Njegovo ubistvo nije imalo veliki uticaj na tadašnju političku situaciju, ali je postalo simbol od velike važnosti za ši'ije, u početku za vijrme Bujida, a još više poslije uspona Safavidske dinastije.

Husejn je za ši'ije imam, osoba koju oni smaraju posrednikom između Boga i čovjeka. Oni vjeruju da je ova funkcija nasljedna, te da je od Alije prešla Husejnovim potomcima. Među ši'ijama i danas postoji osjećaj krivice zbog događaja na Kerbeli. Centralni događaj vezan za ovu krivnju jeste obmanjujući poziv Husejnu i izdaja od ranih ši'ija iz Kufe, koji mu nisu pristikli u pomoć.

Prvi Safavidi, koji su uspjeli osvojiti Perziju početkom šesnaestog stoljeća, iskoristili su i institucionalizirali ovu krivnju. Kao i drugi prije njih, Safavidi su koristili ši'izam kao oruđe za dobijanje i održavanje političke moći, i kao mehanizam društvene kontrole. Husejnom smrt opisana je s mnogo krvavih i sažaljivih detalja u drami zvanoj ta'zija koja se u ši'jskom svijetu izvodi nekoliko dana prije obilježavanja događaja na Kerbeli.

Sunnije na ovaj događaj gledaju kao žalosno umorstvo Poslanikovog drugog najbližeg potomka. Iako ga smatraju užasnom tragedijom, nije postalo lična i nacionalna trauma. Sunnije obilježavaju ovaj dan (10. muharrem), ali ne zbog događaja na Kerbeli, već je on obilježavan kao praznik i u Poslanikovo vrijeme.

Danas neke ši'ije, prilikom obilježavanja godišnjice Husejnove smrti, padaju u trans ili se ranjavaju idući ulicama. Husejnovo turbe, još od safavidskog vremena, postalo je najvažnije svetište duodecimalnih ši'ija.

Osman ibn Affan vodi porijeklo od Umejje, jednog od najčasnijih kurejševićkih plemena, koje je nosilo zastavu u ratovima i imalo neka vjerska zaduženja oko Kabe. Bio je jedan od rijetkih pismenih ljudi tog doba. Ostao je zapamćen kao 3. halifa i kao pisar, koji je zapisivao Objavu dok je silazila Poslaniku s.a.v.s.. Imao je dva nadimka: Ebu-Abdullah i Ebu-Amr.

 Osman r.a. prije islama

Osman ibn Affan je rođen u bogatoj trgovačkoj kući. Bio je lijepog ahlaka, pravedan iskren i pouzdan. Nije volio oružje. Izbjegavao je svaku svađu, prezirao nasilje. Nastojao je mirno riješiti probleme. Bio je veoma stidljiv.

Živio je čisto i uredno, za razliku od većine Mekanskih mladića toga doba. Nije pio alkohol, niti je bludničio. O sebi je znao govoriti: "Allaha mi, nisam počinio blud, ni u džahilijetu ni u islamu." Održavao je rodbinske veze i pomagao je svoju rodbinu. Iako je rođen u blagostanju i bogatstvu, ipak je bio darežljiv.

 Život u islamu

Osman r.a. je primio islam još u vrijeme kada je na svijetu manje od 40-tak muslimana. Još u vrijeme džahilijeta, želio se oženiti Rukajjom, kćerkom Poslanika s.a.v.s., no ona se udala za Utbu ibn Ebu-Leheba. Kako je islam rastao, tako su Kurejšije pokušavale na svaki mogući način spriječiti to širenje. Tako je Ebu-Leheb, Poslanikov amidža, koji je već ranije bio oženio svoja dva sina sa Poslanikovim kćerkama, riješio da ih razvede kako bi na taj način Muhammeda a.s. pozabavio ličnim problemima. No, Poslanik se veoma obradovao time što su mu se kćerke razvele od mnogobožaca. Nešto kasnije, Osman r.a. se oženio Rukajjom. Nakon što se pojačao pritisak Kurejšija na muslimane, Osman i njegova žena Rukajja čine hidžru u Abesiniju, i tamo provode neko vrijeme. Tamo su dobili sina kojemu dadoše ime Abdullah. Kasnije, kada je bila dogovorena hidžra u Medinu, Osman i njegova žena su bili prvi koji su je izvršili.

Osman r.a. nije učestvovao u bitci na Bedru jer mu je žena Rukajja bila bolesna, pa je ostao uz nju. Nakon sretnog završetka bitke Rukajja umire. On nije želio da prekida rodbinske veze sa Poslanikom a.s., te zatraži ruku njegove druge kćerke Ummu Kulsum. Vjenčanje je bilo u rebiul-evvelu 3. godine po Hidžri, a dogovoren je isti mehr kao i za Rukajju. No, nije prošlo mnogo, a Osmanu r.a. je umro sin Abdullah u svojoj 6. godini i nedugo nakon toga, 9. godine po Hidžri umrla je i Ummu Kulsum, sa kojom nije imao djece. Kada je druga Resulullahova kćerka preselila na Ahiret, on je rekao Osmanu: "Kada bih imao i treću kćerku dao bih je za tebe." Zbog činjenice da je bio oženjen sa dvije Poslanikove kćerke, Osman r.a. dobio je nadimak "Zun-nurejn", što znači vlasnik dvije svjetlosti.

Za vrijeme života, obradovan je viješću da je zaslužio mjesto u Džennetu. Nije se pročuo smjelošću ni slavom u ratu. Bio je u bitkama na Hendeku, Hudejbijji, Hajberu, učestvovao je u osvajanju Meke, Hunajnu, Taifu i Bici na Tebuku i na Uhudu, za koju se priča da je pobjegao. No, kako nije bio pretjerano hrabar, on je činio sve da novčano pomogne muslimansku vojsku. Tako je jednom prilikom donirao 300 deva sa cjelokupnom opremom i hiljadu dinara, pa je Poslanik a.s. na to rekao: "Šta god Osman od danas uradi, neće mu naškoditi"

Treći halifa

 

Nakon smrti Omera r.a, okupilo se vijeće kako bi izabrali novoga halifu. Bilo je predloženo šest ashaba, da bi nakon rasprave trojica odustala, a ostali su: Osman ibn Affan, Alija ibn Ebu-Talib i Abdurrahman ibn Avf. Abdurrahman ibn Avf je tada rekao: "Ja ću preuzeti na sebe izbor, i odredit ću onoga ko je preči od vas dvojice", pa je ispitivao stanovništvo u nadi da će volja naroda odlučiti. Međutim, kada ni jednom od njih dvojice narod ne ukaza povjerenje, on se odluči da okupi vjernike u džamiji, te sa minbera zatraži od kandidata da se zakunu Allahovom Knjigom i sunnetom Njegovog Poslanika a.s. da će raditi kao Ebu-Bekr i Omer ibn el-Hattab. Alija ibn Ebu-Talib odgovori da se ne može zakleti, ali da će uložiti sve od sebe, a Osman izreče zakletvu, te tako postade treći halifa.

Za vrijeme Osmanovog hilafeta nastavljena su osvajanja na istoku. Osvojena je Armenija i Azerbejdžan, a stanovnici Taberistana i Gruzije su se dobrovoljno predali. Period hilafeta Osmana r.a. je period kada su muslimani bili najjači, i kada su živjeli u najvećem blagostanju. To vrijeme je zapamćeno po sljedećem:

• Kovan je novac koji je dopro u sve krajeve hilafeta.
• Formirana je mornarica koja je izvojevala mnoge pobjede.
• Medina je postala prijestolnica
• Kur'an je sastavljen u jednu zbirku po pravilima koja važe i danas.

Izmjenjivao je namjesnike na visokim položajima i na njihova mjessta postavljao svoje rođake, pa je to izazvalo nezadovoljstvo muslimana. Nagomilani gnjev prerastao je u pobunu. Prvo se pobunio narod Kufe, zatim Basre, a u Egiptu se pripremala pobuna i zavjera o ubistvu halife. Iako je bio svjestan teškoće u kojoj se našao halifa nije htio preći u Šam gdje bi mu bila pružena zaštita, nego je govorio: "Allah mi je dovoljan, a divan je On zaštitnik"

 Preseljenje (smrt)

Pobuna je prerasla u opsadu Osmanove r.a. kuće. Okupili su se stanovnici Egipta, Kufe i Basre, a bilo je i nekolicina muhadžira i ensarija koji su se kasnije razišli zbog obavljanja Hadždža. U petak 8. zul-hidžeta 35.HG pobunjenici su preskočili zidove kuće i sukobili se sa stražarima. U kuću su upali: Muhamed ibn Ebu-Bekr, Kenane ibn Bišr ibn Itab, Sevdan ibn Hamran i Amr ibn el-Hamk. Zatekli su Osmana r.a. kako čita Kur'an. Kenane je željeznim štapom udario halifu, oborivši ga na stranu, a Amr ibn el-Hamk mu je sjeo na prsa i devet puta ga udario nožem. Halifa je umro sa riječima: "Neka je slavljen uzvišeni Allah"