Price za Citat

Pokajanje poznatog marokanskog glumca 

Pokajanje poznatog marokanskog glumca

"U stvari, ono sto mislite ti i drugi ljudi, zaista nije tacno. Ja nisam sretan u svome zivotu! Moje ime je jos nepotpuno, jer je ono u stvari Sa'j (sto ostane od toga imena kada mu se odbije harf D, i tada znaci: trud). Ja se jos trudim i trazim to posljednje slovo D, kako bi se upotpunilo i moje ime i moja sreca. Jos ga nisam nasao, ali kada ga pronadjem, javicu ti to." Taj intervju sam dao kada sam bio na vrhuncu slave i bogatstva.

Zovem se Se'id Ez-Zijani i odrastao sam u muslimanskoj porodici. Kada sam dosao u period puberteta sanjao sam - kao i ostali moji vrsnjaci tada - o tome kako cu postici dvije stvari, koje sam tada smatrao veoma vaznim: ugled i bogastvo. Tragao sam za srecom i pokusavao doci do nje na bilo koji nacin. Poceo sam sa radom na marokanskom radiju, relazirajuci manje priloge u pauzama izmedju nekih programa. Zatim sam uznapredovao i poceo realizirati posebne programe, stekavsi tako dobro iskustvo na tom planu.

Nakon toga sam se prebacio na televiziju. Tu sam postepeno napredovao, sve dok nisam dostigao stepen prvoklasnog urednika - sto je najvise do cega moze dospjeti radnik na televiziji. Pripremao sam emisije vijesti, te mnogobrojne i raznovrsne zabavne programe za omladinu. Tako sam stekao veliku popularnost kakvu niko prije mene nije imao. Moje ime su svi spominjali, a moj glas se cuo u svakoj kuci.

Ali, pored tog ugleda, ja nisam bio sretan. U dusi sam se jako tjeskobno osjecao, pa sam rekao sam sebi: Mozda cu srecu pronaci u muzici. I stvarno, ugled na radiju i televiziji mi je pomogao da u toku jednog tv-programa izvedem jednu kracu pjesmu. Ona mi je otvorila vrata u svijet muzike. Tako sam usao u svijet muzike, postigavsi ubrzo i na tom planu veliku popularnost. Na trzistu su se pojavile hiljade muzickih kaseta sa mojim glasom.

Medjutim, i pored svega toga, ja sam i dalje bio jadan i nesretan i osjecao sam dosadu i tjeskobu u grudima. Zaista Allah, dz.s., govori istinu kada kaze: "Onome koga Allah zeli da uputi - On srce njegovo prema islamu raspolozi, a onome koga zeli da u zabludi ostavi - On srce njegovo stegne i umornim ucini kao da cini napor da na nebo uzleti."

Tada sam sebi rekao: Glumci i glumice su sretni! - pa sam htio da i ja ucestvujem u toj sreci. Zato sam se prebacio u glumu. Ubrzo sam postao prvorazredni glumac, ucestvujuci u svim projektima samo kao glavni junak. I zaista, bez pretjerivanja, postao sam istaknuta licnost u drzavi: vozio sam se u najskupljim i najkomfornijim autima, a nosio sam samo skupocjenu odjecu. Drustveni status mi je bio vrlo visok, tako da su mi prijatelji bile najpoznatije licnosti, emiri i drugi. Isao sam od dvorca do dvorca, a vrata su mi se otvarala kao da sam ja vlasnik tih dvoraca. Medjutim, ipak, osjecao sam da nisam ostvario srecu kojoj sam tezio.

I tako jednog dana, jedan novinar je uzeo od mene poduzi intervju. Izmedju ostalog, pitao me je: "Gospodine Se'ide ez Zijani, koincidencija je da vase ime oslikava vas zivot: vase ime je Se'id (sretan), a vi i jeste sretni. Sta kazete na to?"

Ja sam mu odgovorio: "U stvari, ono sto mislite ti i drugi ljudi, zaista nije tacno. Ja nisam sretan u svome zivotu! Moje ime je jos nepotpuno, jer je ono u stvari Sa'j (sto ostane od toga imena kada mu se odbije harf D, i tada znaci: trud). Ja se jos trudim i trazim to posljednje slovo D, kako bi se upotpunilo i moje ime i moja sreca. Jos ga nisam nasao, ali kada ga pronadjem, javicu ti to." Taj intervju sam dao kada sam bio na vrhuncu slave i bogatstva.

Zatim su prolazili dani, mjeseci, godine... Imao sam starijeg brata koji je odavno zivio u Belgiji. Bio je prosjecan covjek, samo sto se od mene vise pridrzavao vjere i vjerskih propisa. On je u Belgiji naisao na neke islamske aktiviste, koji su utjecali na njega pa se jos vise vratio vjeri. Razmisljao sam o jednoj turneji po Belgiji u okviru koje bih mu ucinio kurtoaznu posjetu, a zatim nastavio svoje putovanje sirom svijeta.

Tako sam otputovao u Belgiju i posjetio svoga brata. Medjutim, potpuno sam se iznenadio njegovim drugacijim izgledom i novim nacinom zivota i, sto je najvaznije, srecom koja je zracila iz njegove kuce i njegovog zivota. Sve sto sam vidio ostavilo je snazan dojam na mene. Uz sve to, zadivio sam se cvrstim vezama koje su vezivale muslimansku omladinu u tom gradu. Oni su me prigrlili, docekali na najljepsi nacin i pozvali me da prisustvujem njihovim skupovima i sastancima, kako bi ih dobro upoznao.

Odazvao sam se pozivu, jer sam se osjecao cudno dok sam sjedio s njima. Osjecao sam veliku srecu koja me je ispunjavala, a koju prije toga nikad nisam osjecao. Nakon odredjenog vremana produzio sam vizu kako bih se nastavila ta sreca koju do tada ne nadjoh gdje god da sam za njom tragao.

Tako sam uz te vrjedne ljude osjacao srecu, koja se svakodnevno povecavala, a tjeskoba, brige i nespokoj su se stalno smanjivali, sve dok mi se dusa nije ispunila svjetlom imana i dok nisam spoznao put ka Allahu, s kojeg sam bio skrenuo zajedno sa svojim kapitalom, bogastvom i ugledom. Tada sam shvatio da sreca nije u tim prolaznim vrijednostima, nego u pokornosti uzvisenom Allahu: " Onome ko cini dobro, bio muskarac ili zena, a vjernik je, MI CEMO DATI DA PROZIVI LIJEP ZIVOT, i, dosita cemo ih nagraditi boljom nagradom nego sto su zasluzili." (En-Nahl, 97)

" A onaj ko se okrene od sjecanja na Mene, TAJ CE TESKIM ZIVOTOM ZIVJETI i na Sudnjem danu cemo ga slijepa ozivjeti." (Taha, 124)

Nakon sto sam kod brata ostao vise od dvije godine, poslao sam pismo onom novinaru koji me je pitao o sreci, i napisao mu: "Es-Selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu! Zelim te podsjetiti na intervju u okviru kojeg si me upitao o sreci. To se desilo tog i tog datuma. Odgovorio sam ti tako i tako i obecao ti da cu ti javiti kada pronadjem slovo D u svome imenu. Pa eto, zadovoljstvo mi je i cast obavijestiti te da sam konacno nasao slovo D, s kojim sam upotpunio svoje ime. Nasao sam ga u vjeri islamu, te sam tako uistinu posta sretan."

Povratak Allahu jednog naseg brata

Ovu pricu nam je poslao jedan nas brat, redovni posjetioc nase stranice. Ovako nam on kazuje svoju pricu o svom povratku Uzvisenom Allahu...

***
Po zavrsetku osnovne skole u Bosanskoj Krupi u jednom manjem selu, upisao sam srednju skolu u gradu Bihaću. Bio sam mlad i dijete sa sela, meta za određene ljude koji su mi zeljeli sve osim dobro. Počeo sam sve vise vremena provoditi vani, "tulumareći" sa ljudima koji su bili stariji od mene i ogrijezli u činjenju grijeha, pa su polako i mene uvlacili u svoj svijet. Poceo sam konzumirati alkohol,cigarete i zinaluk....

Majka mi je umrla kada sam bio mali tako da moj odgoj je zavisio iskljucivo od mene, jer otac nije imao vremena da mi da neki savjet a mozda i nije htio, tako da sta sam smatrao da je dobro radio sam to bez ikakvog straha ni od koga. U dzamiju sam isao, ali samo radi komsija jer nisam znao klanjati, ustvari znao sam ja nekad ali nisam nikad klanjao tako a sam bio i zaboravio. Uglavnom bio sam nezadovoljan svojim zivotom, uvijek povucen u sebe, usamljen, osjecao sam sa ne pripadam nikom, da sam sam i to mi je bila glavna misao.

I, jedne posjete dzamiji, na teravih namaz, ustvari to je bila moj prvi teravih namaz u Bihaću, vidio sam da neki ljudi klanjaju na neki drugi nacin, pa sam ja u nekom neobjasnjenom razlogu pobjegao iz dzamije i rekao sm sebi da necu vise tu dolaiziti. I bas nisam isao u džaamiju u Bihacu tri godine, i po zavrsetku srednje skole, nastupio je mjesec Ramazan i 27-a noc. Pala mi je na pamet ideja da odem u dzamiju, jer ima prigodna manifestacija u cast objave Kur'ana, ali me je ometalo sjećanje na prijasnje iskustvo pa sam ja odustao i legao spavati. Legao sam spavati necist i u neko doba noci probudio sam se tesko disuci i u tegobama. Imao sam potrebu da se okupam, ustvari kao da mi je neko naredio da se okupam - takav sam imao osjecaj.

Tako sam i napravio. Malo su me tegobe popustile i smirio sam se nastavio spavati, ali nakon par sati ponovo sam se probudio i iste tegobe, ali sad nisam imao potrebu da se vjerski okupam, nego sam jednostavno pohrlio dzamiji. Trcao sam cestom jedva disuci, neobaziruci se na promet i na sirene od auta koja su me gotovo udarila.
Kada sam dosao u dzamijsku avliju, poceo sam normalnije disati...i usao sam u dzamiju. Kad sam vidio prizor, kad sam vidio kako mladici i pokrivene cure imaju neku svjetlost na licu, kako se lijepo druze, kako su tu samo zbog jednog razloga, da velicaju Allaha dž.š. Osjetio sam se kao da sam covjek koji je proveo stotine godina u kufru, a ne dvadesetak godina, i poceo sam plakati iz sveg glasa...ne obaziruci se na ljude okolo sebe, kao da sam sam bio u dzamiji s Allahom. Ponavljao sam sam sebi kako i ja nisam jedan od ovih ljudi koji se ovako bezuvjetno vole i koji ne mare ni za kakvu korist osim korist kod Allaha dž.š. Plakao sam, a ljudi su pohrlili da mi pomognu, a meni je bilo jos gore,jer ja da sam bio na njihovom mjestu ne bih si pomogao. Pao sam na sedžu Allahu i samo sam pomisljao na velicinu vremena koje sam proveo u odsustvu od Allahu dž.š., o vremenu koje sam izgubio i kako sam mogao biti tako slijep.

Kasnije sam otisao kuci i nisam bio isti, mucili su me mnogi problemi, mnoga pitanja, a nisam iimao koga da pitam, i odlucio sam da hocu biti jedan od ljudi koji padaju na sedždu Allahu dž.š. Poceo sam klanjati. Klanjao sam tako da sam sebi napisao sta se kad uci na veliki papir i stalno klanjao tako dok nisam naucio kako da klanjam.
Svi problemi su nestali, osjecao sam pripadnost, napokon, po prvi put u zivotu. Kajem se Allahu za svaki pocinjeni grijeh, za svAku ruznu misao i molim da mi pomoge i da me prihvati k Sebi.

Nadam se da ce moja prica bar nekoga potaknuti da se okrene sebi da vidi kud njegov put ide i da li ce nakon svega ucinjenog i dalje biti zadovoljan sam sa sobom.

Slijepac Ne tako davno zivio je jedan mladic koji je bio slijep od rodjenja. Nikad nije vidio svjetlo dana, tudji osmijeh, topao pogled, ljubav u ocima, djeciju radost, voljeno lice…. Mozda je cijenjeni citaoc vec poceo da sazaljeva ovog slijepca, ali vjerujte da taj covjek zavrjedjuje svaki osjecaj sem osjecaja sazaljenja. Iako je bio lisen jednog cula ostala su mu jos cetiri, putem kojih je sirio svoju spoznaju o zivotu. Dodano tome, Allah s.w.t. ga je pocastio bogatim snovima u kojima bi mogao da vidi more prelijepih stvari. O zivotu je najvise ucio pomno slusajuci. Kao djecaku su mu opisivali ribu u vodi, pticu u letu, drvo, Sunce, ljude…i on je sve to shvatao i vidio na jedan poseban nacin. Govorili su mu da vazduh ne moze vidjeti, sto ga je zbunjivalo. Nije mogao shvatiti kako ljudi ne vide vjetar koji odnosi suncobrane sa plaze, koji nosi pticu u letu ili vazduh koji vjecito ulazi i izlazi u usta i nozdrve. -Da li se vidi voda koja je, kako kazete, bezbojna? – pitao je. -Vidi se – odgovarali bi mu. -Sto znaci da se jasno vidi kako voda nosi ribu u njenom kretanju. – zakljucivao je. -Zasto onda ne vidite vazduh?! – pitao bi u cudjenju. Cinjenicu da biljke i zivotinje uzjamano razmjenjuju karbon dioksid i oksigen, tako sto biljke daju zivotinjama oksigen a upijaju karbon dioksid koji opet zivotinje izdisu, je vidio kao brizno darivanje i razmjenu neponovljivo lijepo upakovanih poklona od zivotne vaznosti. Osjecao je solidarnost i duboku harmoniju u prirodi, koja se prenosila na njegovo dusevno stanje. Potisnuto culo vida je izrodilo bogatu i prekrasnu mastu, tako da je on vidio u svojoj glavi stvari koje su bile uskracene povrsnim posmatracima sebe i svijeta oko sebe. Imao je toliko istancana ostala osjetila da je bio u stanju osjetiti vibracije tudjeg tijela i na udaljenosti od desetine metara. Mogao je precizno osjetiti emocionalno stanje osobe koja mu je isla u susret. Istancano culo dodira je ucinilo njegove kozu izuzetno receptivnom te bi osjecao uzitak sa svakim daskom vjetra, koji bi milovao njegovo lice, ruke… Zahvaljivao je Allahu na svakom udisaju i izdisaju. Zahvaljivao je na vjetru koji mu je omogucio da cuje veselo cavrljanje jesenjeg lisca, da osjeti miris cvijeca koji bi vjetar pronosio u svom vragolastom poskakivanju preko krosnji i livada. Zahvaljivao je na smijehu djeteta koji mu je odzvanjao u usima, toploj rijeci, dubokoj misli, komplimentu…. Obicavao bi sjediti sa sestrom koja bi mu citala razne knjige i pricala o svijetu i kako on izgleda kroz njene oci. On je uvijek imao pregrst suptilnih pitanja, a ona dovoljno volje i razumjevanja da mu na njih odgovori. Njen glas bi dostavljao u njegove usi rijeci na osnovu kojih je on u glavi stvarao slike i gledao dogadjaje. Njoj je godilo njegovo prisustvo posto je znao u njenom glasu prepoznati najistancanije nijanse tuge, straha, nesigurnosti koje bi vjesto otklanjao i cinio njen glas cvrstim. Sama se cudila njegovom stupnju samouvjerenosti s kojom je prilazio zivotu i otvoreno mu govorila o tome. -Sta sprijecava covjeka, kome je Gospodar svemira prvi pomagac i mentor, da bude samouvjeren i siguran?! – odgovarao bi joj pitanjem, blago i ljubazno se cudeci. Dodano k tome, posjedovao je moc zapazanja koja je bila prefinjenija od sjenke paukove mreze. -Vecina ljudi dise samo vrhom svojih pluca, tako da im grudi ostaju nerazvijene a ambicije bez potrebnog vjetra u jedra, koji mora doci iz covjekove dubine. Malen broj ljudi dise punim plucima, dajuci i uzimajuci maksimum pri svakom udisaju i izdisanju. Dok samo mudri ljudi disu na svoja stopala crpeci energiju iz zemlje na kojoj stoje, okoline koja ih okruzuje, upijajuci svakom porom na svojoj kozi zivotnu snagu koju nudi priroda – govorio bi joj okrenutih usana u njenom pravcu. Znao je da pomno slusa i da ga shvata cak i kada ne bi nista rekla. Nije se utrkivala sa njim u iznosenju misli i zapazanja, nego je uzimala dovoljno vremena da svaku misao u potpunosti osjeti i vrijednuje. Ona je kod njega uzivala veliki ugled i smatrao ju je izuzetno vrijednim i dragim bicem iako je nikad nije vidio, ali je znao, sa sigurnoscu, da jedna takva dusa mora imati lijep i zanimljiv okvir. Ljudi vole da vide svog sagovornika, da ga gledaju u oci, da se hrane njegovim divljenjem ili pak, da na vrijeme uoce njegovo osporavanje i negodovanje. Medutim, on je po glasu koji je izlazio iz sagovornika, znao smijer njegovog gledanja, polozaj glave i tijela, stepen emotivnog naboja, stepen vjere u izreceno kao i nivo interesovanja u nastavak razgovora. Na snovu toga bi konstruisao sliku lica u svojoj glavi. Ustrucavam se da vam kazem da je cak bio u stanju da po glasu sagovornika i konstrukciji koristenih recenica, jasno odredi detalje fizionomije svog sagovornika, zajedno sa visinom, bojom ociju, kose i njenom kvalitetom, iz bojazni da ne padnete u iskusenje pa da mi pripisete laz. Jednom ga je sestra upitala: -Sta najvise ceznes da vidis? Ovo pitanje je natjeralo suze na njegove uvehle oci. -Sjecas li se kada si mi citala zivotopis Bozijeg poslanika a.s. i njegovih suza kada mu je preselio mladjahni sin? – pitao ju je njeznim glasom. -Sjecam se - odgovorila je prijatno. -Ta scena, kada Poslanik a.s. odgovara, jednom od ashaba na njegovo izrazeno cudjenje u postojanje osjecaja tuge i placa i kod Poslanik a.s., rijecima “zaista oko suzi, zaista srce obuhvata tuga i zaista sam ja, o Ibrahime, zbog rastanka s tobom, tuzan”, je nesto najbolnije sto sam vidio u svojoj glavi i svaki put mi suze poteku kad je prizovem iz svoje memorije. Dakle, volio bih na skorom ahiretu, pored gledanja u lice Milostivog Gospodara, gledati i ljubiti mile oci Resulullaha a.s. – govorio je ceznjivo. Ona je bila sretna sto ima brata takvog srca i zahvaljivala je Allahu sto je bila u mogucnosti da mu cita knjige. Imao je tako jake misli i osjecaje da se cinilo da u svojoj silini mogu zaustaviti osebujan vodopad u svom neumoljivom padu. Posebno joj se svidjalo njegovo gledanje na zivotnu patnju i shvatanje srece. - Bol je nezaobilazan osjecaj svakog zivog srca, kao i preduslov za konacnu srecu na ovom svijetu gdje je sve i onako zasnovano na igri suprotnosti. Kroz zivot sam naucio da uzivam u boli, medjutim ne zbog same boli nego zbog svijesti da tu surovu i duboku bol ceka njena duboka suprotnost. Tako da sa te tacke gledista stanje boli postaje periodom iscekivanja radosti. A iscekivanje radosti zna da bude ljepse od same radosti – govorio je samouvjerenim glasom koji je ispunjavao prostor snagom, dajuci svemu smisao i car. -Znas sta meni najvise nedostaje u danasnjem svijetu? – pitala ga je glasom zeljnim razumjevanja. -Pricaj mi – otvarao joj je prostor za izlaganje. -Najveca rijetkost danasnjice su lijepe oci, prostrane, tople, osjecajne, neosudjujucke, prihvatajuce, neizrecivo duboke i pazljive… -Ne vidjas puno takvih ociju? – blago je trazio njenu potvrdu. -Ne. A jedan par takvih ociju bi mozda bio dovoljan – govorila je vise sneno. -Izgleda onda da moj gubitak vida i nije toliko veliki gubitak – sa prijatnim smjeskom je tjesio i nju i sebe. Pomno je gledala njegov lik koji je sa svojim sklopljenim ocima i cvrstim i sigurnim crtam lica neodoljivo podsjecao na spavaca svjesnog svoga sna, zadovoljno shvatajuci da veliku dusu od njenog izrazaja ne mogu zaustaviti ni uvehle oci. Uvijek bi se osjetila obogacenom nakon razgovora sa njim osjecajuci u vazduhu koji izdise celicnu smirenost i neporemetljiv sklad. U mislima je nesvjesno napravila paralelu poredivsi ga sa vecinom drugih ljudi jos nesvjesnih vlastitog sna iz kojeg se svakog trenutka mogu probuditi zateceni u svom nehaju, daleko od shvatanja da su okusili samo spoljasnju stranu ovog zivota koja je odlikovana, nicim drugim do, zabavom i igrom. Cesto je zastajala nad kur’anskim ajetom u kojem se opisuje strasan krik i bolan vapaj covjeka u dubokoj tami bez tracka svjetlosti i nade, koji je povrsno, okrecuci glavu od svakodnevnih znakova, prozivio ovaj dunjaluk, “Gospodaru moj zasto si me slijepim prozivio kada sam vid imao? Reci ce:”Tako su ti dolazili i nasi dokazi a ti si ih zaboravio pa ces isto tako biti danas zaboravljen”. To je bila upitna recenica u kojoj je osjecala neizrecivu jacinu teskog i duseparajuceg kajanja koje je prolamalo, u svojoj zalosti, tvrdu koru kamenih srca, ali koje je stiglo sa velikim zakasnjenjem. Gospodar s.w.t. blago odgovara isticuci poslanu Uputu, poslanike, ljude koji su opominjali, znakove u prirodi koji su na Njega strpljivo i cvrsto ukazivali, a koje je on, u nehaju, zaboravio. Pitala se, koliko li ce biti takvih zakasnjelih krikova koji ce se prolamati kroz sedam nebesa, a koji ce oznaciti pocetak vjecne tame i beznadja stvorenja koja su, uz malo truda, mogla da budu beskrajno sretna.
 
 

 
5 visitors (17 hits)
Diese Webseite wurde kostenlos mit Homepage-Baukasten.de erstellt. Willst du auch eine eigene Webseite?
Gratis anmelden