"U stvari, ono sto mislite ti i drugi ljudi, zaista nije tacno. Ja nisam sretan u svome zivotu! Moje ime je jos nepotpuno, jer je ono u stvari Sa'j (sto ostane od toga imena kada mu se odbije harf D, i tada znaci: trud). Ja se jos trudim i trazim to posljednje slovo D, kako bi se upotpunilo i moje ime i moja sreca. Jos ga nisam nasao, ali kada ga pronadjem, javicu ti to." Taj intervju sam dao kada sam bio na vrhuncu slave i bogatstva.
Zovem se Se'id Ez-Zijani i odrastao sam u muslimanskoj porodici. Kada sam dosao u period puberteta sanjao sam - kao i ostali moji vrsnjaci tada - o tome kako cu postici dvije stvari, koje sam tada smatrao veoma vaznim: ugled i bogastvo. Tragao sam za srecom i pokusavao doci do nje na bilo koji nacin. Poceo sam sa radom na marokanskom radiju, relazirajuci manje priloge u pauzama izmedju nekih programa. Zatim sam uznapredovao i poceo realizirati posebne programe, stekavsi tako dobro iskustvo na tom planu.
Nakon toga sam se prebacio na televiziju. Tu sam postepeno napredovao, sve dok nisam dostigao stepen prvoklasnog urednika - sto je najvise do cega moze dospjeti radnik na televiziji. Pripremao sam emisije vijesti, te mnogobrojne i raznovrsne zabavne programe za omladinu. Tako sam stekao veliku popularnost kakvu niko prije mene nije imao. Moje ime su svi spominjali, a moj glas se cuo u svakoj kuci.
Ali, pored tog ugleda, ja nisam bio sretan. U dusi sam se jako tjeskobno osjecao, pa sam rekao sam sebi: Mozda cu srecu pronaci u muzici. I stvarno, ugled na radiju i televiziji mi je pomogao da u toku jednog tv-programa izvedem jednu kracu pjesmu. Ona mi je otvorila vrata u svijet muzike. Tako sam usao u svijet muzike, postigavsi ubrzo i na tom planu veliku popularnost. Na trzistu su se pojavile hiljade muzickih kaseta sa mojim glasom.
Medjutim, i pored svega toga, ja sam i dalje bio jadan i nesretan i osjecao sam dosadu i tjeskobu u grudima. Zaista Allah, dz.s., govori istinu kada kaze: "Onome koga Allah zeli da uputi - On srce njegovo prema islamu raspolozi, a onome koga zeli da u zabludi ostavi - On srce njegovo stegne i umornim ucini kao da cini napor da na nebo uzleti."
Tada sam sebi rekao: Glumci i glumice su sretni! - pa sam htio da i ja ucestvujem u toj sreci. Zato sam se prebacio u glumu. Ubrzo sam postao prvorazredni glumac, ucestvujuci u svim projektima samo kao glavni junak. I zaista, bez pretjerivanja, postao sam istaknuta licnost u drzavi: vozio sam se u najskupljim i najkomfornijim autima, a nosio sam samo skupocjenu odjecu. Drustveni status mi je bio vrlo visok, tako da su mi prijatelji bile najpoznatije licnosti, emiri i drugi. Isao sam od dvorca do dvorca, a vrata su mi se otvarala kao da sam ja vlasnik tih dvoraca. Medjutim, ipak, osjecao sam da nisam ostvario srecu kojoj sam tezio.
I tako jednog dana, jedan novinar je uzeo od mene poduzi intervju. Izmedju ostalog, pitao me je: "Gospodine Se'ide ez Zijani, koincidencija je da vase ime oslikava vas zivot: vase ime je Se'id (sretan), a vi i jeste sretni. Sta kazete na to?"
Ja sam mu odgovorio: "U stvari, ono sto mislite ti i drugi ljudi, zaista nije tacno. Ja nisam sretan u svome zivotu! Moje ime je jos nepotpuno, jer je ono u stvari Sa'j (sto ostane od toga imena kada mu se odbije harf D, i tada znaci: trud). Ja se jos trudim i trazim to posljednje slovo D, kako bi se upotpunilo i moje ime i moja sreca. Jos ga nisam nasao, ali kada ga pronadjem, javicu ti to." Taj intervju sam dao kada sam bio na vrhuncu slave i bogatstva.
Zatim su prolazili dani, mjeseci, godine... Imao sam starijeg brata koji je odavno zivio u Belgiji. Bio je prosjecan covjek, samo sto se od mene vise pridrzavao vjere i vjerskih propisa. On je u Belgiji naisao na neke islamske aktiviste, koji su utjecali na njega pa se jos vise vratio vjeri. Razmisljao sam o jednoj turneji po Belgiji u okviru koje bih mu ucinio kurtoaznu posjetu, a zatim nastavio svoje putovanje sirom svijeta.
Tako sam otputovao u Belgiju i posjetio svoga brata. Medjutim, potpuno sam se iznenadio njegovim drugacijim izgledom i novim nacinom zivota i, sto je najvaznije, srecom koja je zracila iz njegove kuce i njegovog zivota. Sve sto sam vidio ostavilo je snazan dojam na mene. Uz sve to, zadivio sam se cvrstim vezama koje su vezivale muslimansku omladinu u tom gradu. Oni su me prigrlili, docekali na najljepsi nacin i pozvali me da prisustvujem njihovim skupovima i sastancima, kako bi ih dobro upoznao.
Odazvao sam se pozivu, jer sam se osjecao cudno dok sam sjedio s njima. Osjecao sam veliku srecu koja me je ispunjavala, a koju prije toga nikad nisam osjecao. Nakon odredjenog vremana produzio sam vizu kako bih se nastavila ta sreca koju do tada ne nadjoh gdje god da sam za njom tragao.
Tako sam uz te vrjedne ljude osjacao srecu, koja se svakodnevno povecavala, a tjeskoba, brige i nespokoj su se stalno smanjivali, sve dok mi se dusa nije ispunila svjetlom imana i dok nisam spoznao put ka Allahu, s kojeg sam bio skrenuo zajedno sa svojim kapitalom, bogastvom i ugledom. Tada sam shvatio da sreca nije u tim prolaznim vrijednostima, nego u pokornosti uzvisenom Allahu: " Onome ko cini dobro, bio muskarac ili zena, a vjernik je, MI CEMO DATI DA PROZIVI LIJEP ZIVOT, i, dosita cemo ih nagraditi boljom nagradom nego sto su zasluzili." (En-Nahl, 97)
" A onaj ko se okrene od sjecanja na Mene, TAJ CE TESKIM ZIVOTOM ZIVJETI i na Sudnjem danu cemo ga slijepa ozivjeti." (Taha, 124)
Nakon sto sam kod brata ostao vise od dvije godine, poslao sam pismo onom novinaru koji me je pitao o sreci, i napisao mu: "Es-Selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu! Zelim te podsjetiti na intervju u okviru kojeg si me upitao o sreci. To se desilo tog i tog datuma. Odgovorio sam ti tako i tako i obecao ti da cu ti javiti kada pronadjem slovo D u svome imenu. Pa eto, zadovoljstvo mi je i cast obavijestiti te da sam konacno nasao slovo D, s kojim sam upotpunio svoje ime. Nasao sam ga u vjeri islamu, te sam tako uistinu posta sretan."
Povratak Allahu jednog naseg brata
Ovu pricu nam je poslao jedan nas brat, redovni posjetioc nase stranice. Ovako nam on kazuje svoju pricu o svom povratku Uzvisenom Allahu...
***
Po zavrsetku osnovne skole u Bosanskoj Krupi u jednom manjem selu, upisao sam srednju skolu u gradu Bihaću. Bio sam mlad i dijete sa sela, meta za određene ljude koji su mi zeljeli sve osim dobro. Počeo sam sve vise vremena provoditi vani, "tulumareći" sa ljudima koji su bili stariji od mene i ogrijezli u činjenju grijeha, pa su polako i mene uvlacili u svoj svijet. Poceo sam konzumirati alkohol,cigarete i zinaluk....
Majka mi je umrla kada sam bio mali tako da moj odgoj je zavisio iskljucivo od mene, jer otac nije imao vremena da mi da neki savjet a mozda i nije htio, tako da sta sam smatrao da je dobro radio sam to bez ikakvog straha ni od koga. U dzamiju sam isao, ali samo radi komsija jer nisam znao klanjati, ustvari znao sam ja nekad ali nisam nikad klanjao tako a sam bio i zaboravio. Uglavnom bio sam nezadovoljan svojim zivotom, uvijek povucen u sebe, usamljen, osjecao sam sa ne pripadam nikom, da sam sam i to mi je bila glavna misao.
I, jedne posjete dzamiji, na teravih namaz, ustvari to je bila moj prvi teravih namaz u Bihaću, vidio sam da neki ljudi klanjaju na neki drugi nacin, pa sam ja u nekom neobjasnjenom razlogu pobjegao iz dzamije i rekao sm sebi da necu vise tu dolaiziti. I bas nisam isao u džaamiju u Bihacu tri godine, i po zavrsetku srednje skole, nastupio je mjesec Ramazan i 27-a noc. Pala mi je na pamet ideja da odem u dzamiju, jer ima prigodna manifestacija u cast objave Kur'ana, ali me je ometalo sjećanje na prijasnje iskustvo pa sam ja odustao i legao spavati. Legao sam spavati necist i u neko doba noci probudio sam se tesko disuci i u tegobama. Imao sam potrebu da se okupam, ustvari kao da mi je neko naredio da se okupam - takav sam imao osjecaj.
Tako sam i napravio. Malo su me tegobe popustile i smirio sam se nastavio spavati, ali nakon par sati ponovo sam se probudio i iste tegobe, ali sad nisam imao potrebu da se vjerski okupam, nego sam jednostavno pohrlio dzamiji. Trcao sam cestom jedva disuci, neobaziruci se na promet i na sirene od auta koja su me gotovo udarila.
Kada sam dosao u dzamijsku avliju, poceo sam normalnije disati...i usao sam u dzamiju. Kad sam vidio prizor, kad sam vidio kako mladici i pokrivene cure imaju neku svjetlost na licu, kako se lijepo druze, kako su tu samo zbog jednog razloga, da velicaju Allaha dž.š. Osjetio sam se kao da sam covjek koji je proveo stotine godina u kufru, a ne dvadesetak godina, i poceo sam plakati iz sveg glasa...ne obaziruci se na ljude okolo sebe, kao da sam sam bio u dzamiji s Allahom. Ponavljao sam sam sebi kako i ja nisam jedan od ovih ljudi koji se ovako bezuvjetno vole i koji ne mare ni za kakvu korist osim korist kod Allaha dž.š. Plakao sam, a ljudi su pohrlili da mi pomognu, a meni je bilo jos gore,jer ja da sam bio na njihovom mjestu ne bih si pomogao. Pao sam na sedžu Allahu i samo sam pomisljao na velicinu vremena koje sam proveo u odsustvu od Allahu dž.š., o vremenu koje sam izgubio i kako sam mogao biti tako slijep.
Kasnije sam otisao kuci i nisam bio isti, mucili su me mnogi problemi, mnoga pitanja, a nisam iimao koga da pitam, i odlucio sam da hocu biti jedan od ljudi koji padaju na sedždu Allahu dž.š. Poceo sam klanjati. Klanjao sam tako da sam sebi napisao sta se kad uci na veliki papir i stalno klanjao tako dok nisam naucio kako da klanjam.
Svi problemi su nestali, osjecao sam pripadnost, napokon, po prvi put u zivotu. Kajem se Allahu za svaki pocinjeni grijeh, za svAku ruznu misao i molim da mi pomoge i da me prihvati k Sebi.
Nadam se da ce moja prica bar nekoga potaknuti da se okrene sebi da vidi kud njegov put ide i da li ce nakon svega ucinjenog i dalje biti zadovoljan sam sa sobom.
PRIMIO ISLAM...
U Francuskoj, Islam se veoma brzo širi među ljudima, koji su poznati u raznim naučnim oblastima. Danas, broj ljudi koji su napustili krišćanstvo i primili Islam dostigao je 100 000. Arhbišop pariski francuske katoličke crkve je službeno potvrdio ovu cifru. Medju onima koji preferiraju Islam, nisu samo ljudi iz radničke klase i službenici, među njima su i veoma poznati ljudi. Veliki francuski naučnik - okeanolog, inicijator istraživanja dubina mora i okeana, izumitelj, (akvalunga) aparature za autonomno ronjenje, podvodne kuće, autor mnogih popularnih knjiga i dokumentarnih filmova, Žak Kusto je poznat u cijelom svijetu. Medjutim mali broj ljudi zna, da naučna istraživanja koja je on otkrio i činjenica da su se ta naučna otkrića reflektirala u Kur’anu su ga navela da prihvati Islam i umre kao Musliman. Dobro poznat cijelom svijetu, istraživač podvodne okoline je izjavio, da je izbor Islama najbolja i najispravnija odluka u njegovom životu. U TV serijama “ŽIVO MORE”, kapetan Kusto otkriva svijetu iznenađujući svijet pod morima, rijekama i okeanima. Istraživajući vode na otvorenim mjestima ispred Gibraltara, otkrio je iznenađujuću činjenicu koju nauka nije mogla objasniti. Otkrio je dva vodena sloja, koja se ne miješaju. Podjeljena su kao da imaju između sebe određenu granicu. Oba imaju temperaturu, slanost, životinjski i biljni svijet. Ovo su vode Mediteranskog mora i Atlanskog okeana koje se dodiruju ispred Gibraltara. "1962, - govori Žak Kusto – njemački naučnici su otkrili da u Bab el Mandeb, gdje se vode zaliva Adena i Crvenog mora međusobno dodiruju, vode Crvenog mora i Indijskog okeana se ne miješaju. Prateći primjer kolega, počeli smo da istražujemo da li se vode Mediteranskog mora i Atlanskog okeana miješaju. Prvo smo istraživali vodu Mediteranskog mora – prirodni nivo slanosti, gustoće i oblike života koji je svojstven u tim vodama. Isto smo uradili u Atlanskom okeanu. Ove dvije vode se dodiruju ispred Gibraltara već hiljadama godina i bilo bi logično, da ove velike količine vode su se trebale davno izmiješati – njihova slanost i gustoća trebali bi da su identične ili makar slične. Međutim, čak i na mjestima gdje se medjusobno dodiruju svaka od tih voda zadržava svoja svojstva. Drugim rječima, na mjestima gdje se valovi dodiruju, vodena pregrada sprječava miješanje voda. Nakon ove jasne i nevjerovatne činjenice naučnik je bio veoma iznenađen. "Dugo sam se odmarao na pohvalama ovog fenomena kojeg nisu objasnili zakoni fizike i hemije", - piše Kusto. Međutim, naučnik se je još više iznenadio kada je čuo da je o tome zapisano u Kur’anu još prije 1400 godina. To je saznao od francuskog doktora Morisa Bukaya koji je prihvatio Islam prije njega. "Kada sam mu rekao o onome šta sam otkrio, on mi je skeptično odgovorio, da je Kur’an još prije 1400 godina rekao o tome. Za mene je to bilo kao udar groma iz vedra neba. I zaista, kad sam pročitao prevod Kur’ana tako je stajalo. Nakon toga sam uzviknuo: "Kunem se, da ovaj Ku’ran, za kojim moderna nauka kasni 1400 godina, ne može biti govor čovjeka. To je zaista govor Svemogućeg." Nakon toga sam prihvatio Islam i svaki dan sam bio zadivljen istinom, pravdom, lahkoćom, korisnosti ove vjere. Neizmjerno sam zahvalan Onome Koji je otvorio moje oči da vidim Istinu, - dalje piše Kusto...
Prica zbog koje sam zaplakala...
Među primjerima o strpljivosti na pokornosti Allahu i na Njegovom putu jeste priča o ženi koja je češljala Faraonovu kćerku. Mi bismo rekli Priča o frizerki faraonove kćerke. Jednom prilikom, dok je češljala Faraonovu kćerku, ispao joj je češalj. Pa je ova frizerka podigla češalj i rekla: „Bismillah“ (u ime Allaha). Ona je skrivala svoju vjeru, pa je ovim riječima odala tu svoju tajnu, našta joj Faraonova kćerka reče:
„Moj otac je bog!“
Frizerkin odgovor je bio suprotan ovoj njenoj tvrdnji: „Moj, tvoj i tvog oca gospodar i bog je Allah!“
Faraonova kćerka začuđeno upita: „Zar imaš drugog boga pored mog oca?!“ Frizerka ponovi: „Moj, tvoj i tvog oca gospodar i bog je Allah!“
„Obavijestit ću o tome oca“ – zaprijeti joj Faraonova kćerka.
I stvarno obavijesti Faraona. Faraon je pozva i upita:
„Imaš li drugog boga osim mene?“
„Tvoj i moj gospodar je Allah“ – odgovori frizerka.
Tada Faraon upita svoju svitu:
„Ima li djece?“
Rekoše mu:
„Ima četvero djece, od njih je jedno dojenče.“
Reče im:
„Dovedite ih, i donesite bakreni kazan i zapalite vatru, neka se bakar zacrveni.“
Možeš li zamisliti šta se dalje dogodilo? Stavi sebe na mjesto ove frizerke.
Dovedoše Faraonu najstarijeg njenog sina, pa joj se obrati Faraon:
„Imaš li drugog boga osim mene?!“
Frizerka odgovori: „Moj i tvoj gospodar je Allah!“
Tada uzeše njenog sina i baciše ga u vatru pred njenim očima. Dijete je vrištalo sve dok ne posta ugljen, te nestade u vatri. Tako isto postupiše i sa drugim i trećim djetetom, a njen odgovor bi isti kao i prije: „Moj i tvoj gospodar je Allah“, pa ih zadesi ono što je snašlo njihovog brata, i to sve pred njenim očima. Došao je red na najmlađe dijete. Tada nježno majčino srce nije moglo više izdržati, htjede se pokolebati, ali dojenče progovori:
„Strpi se majko, ti si na Istini!“
Pa, tako, i dojenče i majka zajedno bijahu u vatru bačeni.
Dragi čitaoče, obriši svoje suze, jer je Allahov Poslanik, dok je pričao o Israu i Mi’radžu, rekao:
„Dok sam bio na Mi’radžu, osjetio sam takav lijep miris, kojeg nisam do tada pomirisao. Rekoh: ’Džibrile, od čega je ovaj miris?’ Džibril reče: ’To je miris žene koja je češljala Faraonovu kćerku i njeno četvoro djece.’“ (Ibn Madža i imam Ahmed)
Moje oko je zasuzilo dva puta – prvo zbog tuge, a kasnije zbog radosti. Je li i kod tebe tako, dragi čitaoče?
"Samo oni koji budu strpljivi bit će bez računa nagrađeni." (Ez-Zumer, 10)
Iistina, najuzvišeniji stepen strpljivosti jeste da se strpiš na Allahovom putu – na putu vjere.
Završavam drugi dio. Uvjeren sam da se stijena još malo pomjerila, a ostao je jedan mali, a ujedno i posljednji dio. Nakon toga, uz Allahovu pomoć, shvatit ćeš značenje strpljivosti i neće nam preostati ništa drugo do njene primjene u praksi.
Pokajanje u pecini
Ibn Omer prenosi od Poslanika saws da je rekao:
Dok su putovali, trojicu ljudi zadesi kisa. Sklonise se u jednu pecinu. Kada su usli u pecinu, s brda se oronu stijena i zaprijeci im put. Jedan drugom rekose:
„Hajde da vidimo imamo li kakvih dobrih djela, pa da na osnovu njih uputimo Allahu swt dovu za spas.“
Tako i ucinise.
Prvi rece:
„Allahu moj! Zivio sam sa starim roditeljima, zenom i djecom. O svima njima sam brinuo i izdrzavao ih. Kada bise vracao kuci, pomuzao bih stoku i prvo napojio roditelje pa tek onda djecu. Jedne veceri sam, trazeci drva, zakasnio u povratku kuci. Kada sam stigao roditelji su vec bili zaspali. Pomuzao sam stoku kao i obicno i stao sam pred njih. Bilo mi je tesko da ih budim, a nisam zelio napojiti djecu prije njih. Djeca su plakala od gladi. Ostao sam tako sve do zore. Allahu moj! Ako sam to ucinio radi Tvoga raziluka, ucini da se stijena pomjeri kako bismo nebo ugledali!“
Stijena se malo pomjeri.
Drugi nastavi:
"Allahu moj! Imao sam rodicu koju sam pozelio na nacin kako muskarac najsnaznije moze pozeljeti zenu. Pitao sam je da mi se da, a ona to odbi sve dok joj ne donesem stotinu zlatnika. Pozurio sam da to sto prije sakupim i da joj ih dam. Kada sam sjeo pored nje ona rece: "O, robe Allahov! Boj se Allaha swt, i neuzimaj mi nevinost izvan braka!" I ja sam odustao. Allahu moj! Ako sam to ucinio zeleci postici Tvoje zadovoljstvo, ucini da se stijena pomjeri kako bismo nebo ugledali."
Allah swt dade da se stijena jos malo pomjeri.
Treci nastavi:
"Allahu moj! Ja sam unajmio jednog radnika. Kada je zavrsio s poslom zatrazio je naknadu za posao i ja sam mu je ponudio. Medjutim, on time nije bio zadovoljan i ne prihvati je. Ja sam taj novac ulozio kupivsi nekoliko krava i pustio ih na ispasu. Dosao mi je nakon izvjesnog vremena i rekao:
"Boj se Boga! Nemoj biti takav! Daj mi ono sto sam zaradio!"
"Evo ova sva stoka je tvoja! Uzmi je!", odgovorih mu, a on rece:
"Ne ismijavaj se samnom!"
"Ne ismijavam te!", rekoh i nastavih: "Sve ovo je tvoje!"
Na kraju je uzeo svu tu stoku. Allahu moj! Ako sam to radi Tebe uradio, ucini da se stijena do kraja pomjeri!"
I, stijena se pomjeri sa ulaza.
Vozac autobusa
Ovaj dogadjaj se odigrao prije par godina u Siriji, na putu izmedju Haleba i Aladhakije. Prica o njemu je tamo jako poznata. Ta dionica puta je poznata po svojoj opasnosti, jer se nalazi medju brdima, u samim krivinama i nagibima. Svaka greska u voznji bi predstavljala sigurnu smrt. Svih 60 mjesta u autobusu su bila popunjena. Vozac autobusa je prilikom voznje ugledao jednog starog covjeka obucenog u bijelo, koji je cekao na autobus. Vozac je upitao konduktera da li ima slobodnih mjesta, pa posto je ovaj odgovorio da nema, nastavio je dalje voziti. Nakon par kilometara vozac je ponovo ugledao istog covjeka kako stoji na ivici puta i ceka. Medjutim, posto nije bilo slobodnih mjesta on ni ovoga puta nije stao, vec je nastavio voziti.
Nakon sto su prosli dobar dio dionice i blizili se kraju putovanja, vozac je ponovo ugledao starca u bijeloj odjeci koji je cekao na autobus. Odlucio je da stane i poveze ga. Zaustavio je autobus i rekao kondukteru da ode po starog covjeka, medjutim, kondukter izasavsi napolje nije vidio nikoga. Vratio se u autobus i zeleci saopstiti vozacu kako napolju nema nikoga, ugledao ga je spustene glave naslonjenog na volan. Odmah je uvidio da nesto nije uredu, jer vozac nije pokazivao nikakve reakcije... Vozac je bio mrtav.
Da, on je bio mrtav. Njegovo vrijeme je isteklo, ali ne i ostalim saputnicima. Ono sto je on vidio i zbog cega je stao, voljom Allahovom spasilo je ostalim ljudima u autobusu njihove zivote. Da je vozio dalje i tako vozeci umro, tesko da bi iko prezivio nesrecu koja bi se desila na tako opasnoj dionici puta.
Zahvala pripada Allahu s.v.t. koji odlucuje izmedju zivota i smrti. Allah s.v.t. u Kur´anu kaze: «Svako zivo bice ce smrt okusiti!» (Ali `Imran:185 ), kao i «Ma gdje bili, stici ce vas smrt, pa makar bili i u visokim kulama.» (En-Nisa:78 )
Smrt je logicni kraj svakog zivog bica. To su odbrojani izdisaji i kada dodje posljednji izdisaj dusa napusta tijelo, cime se na dunjaluku sve zavrsava.
Tijelo umrlog se spusta u grob velicine 1m x 2m i zakopava. Pa ipak, iako smo svi svjesni ove cinjenice, zivotne zelje su nam vece od samog zivota. Tusimo se u prohtjevima i uzicima. Medjutim, zaboravljamo rijeci Allahovog Poslanika s.a.v.s. gdje kaze: «Sjecajte se onoga sto unistava prohtjeve.» Ali, ko to zaista cini. Kada zelis sa nekim da pricas na temu smrti, on ti kaze: «Hajd´molim te promijenimo temu!» Ne zato sto se boji smrti, nego zato sto smatra da mu ta prica donosi nesrecu.
Predstavi sam sebi kako lezis u grobu, potpuno sam, oko tebe je samo zemlja i crvi. Tvoja familija i prijatelji su te zakopali i od tebe se oprostili. Nemas saputnika, samo djela koja nosis sa sobom. Pa, ako si bio vjernik, grob ce ti biti poput jednog dijela dzenneta, toliki koliko ti pogled doseze. Ako si pak bio nevjernik, grob ce ti biti poput jednog dijela vatre – dzehennema i tako uzak da ce ti udovi biti sklijesteni.
Pokajanje Malika ibn Dinara
Prenosi se da je Malik ibn-Dinar upitan o povodu njegovoj tevbi ,pa je ispricao: "Bio sam policajac i bio sam navikao piti alkohol. Jednog dana sam kupio robinju koja je bila lijepa i s njom sam dobio kcerku. Kako je kcerka rasla moja ljubav prema njoj bila je sve veca i veca. Kad sam stavljao flasu alkohola pred nju, ona je to svojom rucicom odstranjivala od sebe i mene odvlacila od njega. Kad je napunila dvije godine iznenada je umrla .Ja sam bio u velikoj tugi i brigi. Kad je bila petnaesta vecer sabana,bio je petak, ja sam zaspao a bio sam pijan. Nisam ni jaciju klanjao .Usnio sam strasan san koji cu vam ispricati,i on je bio povod mojoj tevbi i povratku pravom putu...
Vidio sam u snu kao da je Sudnji dan nastupio, puhnuto je u rog i mrtvi su ustali iz kabura. I svi su prozivljeni. I ja sam bio medju prozivljenim .Cuo sam zvuk-zujanje iza mojih ledja, kad sam se okrenuo vidjeo sam da me prati ogromna crna zmija. Otvorenih usta je hitala ka meni. Poceo sam bjezati a ona za mnom. Osjecao sam strah i uplasenost kao nikad do tada. Bjezeci prosao sam pored starca koji je bio u cistoj bijeloj i namirisanoj odjeci.
Nazvao sam mu selam i on mi je odgovorio pa sam ga upitao "Mozes li me zastiti od ove velike crne zmije koja me goni?" Starac mi je placnim glasom rekao:"Ja sam slab ona je jaca od mene. Ja ti nista ne mogu pomoci , nego bjezi mozda ces naci nekoga ko ce ti moci pomoci i zastiti te od nje." Nastavio sam bjezati ne obaziruci se. Popeo sam se na veliki stub i sa njega gledao strahote i
slojeve dzehennema. Za malo nisam pao u dzehennem od straha od zmije koja me je gonila.Onda sam cuo glas:"Vrati se ,ti nisi od stanovnika vatre."
Malo sam se smirio i posao nazad.Zmija je isla za mnom.Opet sam sreo istog onog starog covjeka u cistoj bijeloj i namirisanoj odjeci. Upitao sam ga da me zastiti od zmije . On je rekao da je slab i da ne moze. Placnim glasom mi je rekao da idem prema brdu ,jer su na njemu ostavstine dobrih dijela muslimana. Pa ako budes imao kakvu zalihu dobra ,mozda ce ti ona koristiti. Pogledao sam i vidio brdo okruzeno srebrnim prstenom na kome su bile kuke i na njima objeseni zastori od svile ukraseni jakutom i biserom i vrata takodje presvucenasvilom.
Potrcao sam prema tom brdu a zmija iza mene.Kad sam dosao
blizu vrata,cuo sam glas meleka kako kaze: "Podignite zastore ,otvorite mu kapije i ukazite mu pocast! Mozda ima neko ostavljeno dobro djelo da ga zastiti od neprijatelja.“
Zastori su podignuti vrata otvorena. Ugledao sam grupe djece sa licima sjajnim kao mjesec. Ali zmija je stalno isla za mnom a ja sam se bojao...
Onda je neko od djece zavikalo:"Dodjite svi! Zastitimo ga od dusmana!"Djeca su prilazila u grupama.U jednoj grupi sam ugledao moju kcerku koja je umrla i ona me stitila. Kad me vidjela ,zaplakala je i rekla:"Ovo je, Allaha mi, moj babo!"Prisla mi je blizu i lijevom rukom me pomilovala po bradi a desnu je okrenula prema zmiji od cega je ona pobjegla.
Onda je sjela pored mene i rekla mi : "Oce dragi!",i proucila Kur'anski ajet:"ZAR NIJE DOSLO VRIJEME DA SE VJERNICIMA SRCA SMEKSAJU KAD SE ALLAH I ISTINA KOJA SE OBJAVLJUJE SPOMENE I DA ONI NE BUDU KAO ONI KOJIMA JE JOS DAVNO DATA KNJIGA PA SU SRCA NJIHOVA ,ZATO STO JE PROTEKLO PUNO VREMENA ,POSTALA NEMILOSRDNA I MNOGI SU OD NJIH NEVJERNICI."(AL-HADID 16 AJET)
Plakao sam i upitao je:" Kceri zar vi ovdje znate Kur'an?" Ona mi rece:"Bolje ga mi znamo ovdje nego vi tamo."Onda sam je upitao: "Objasni mi sta je ova zmija koja me htjela pojesti." Ona mi je rekla:"To su tvoja losa djela , koja si jacao pa su te htjela sunovratiti u dzehennemsku vatru." "Objasni mi ko je onaj stari covjek u cistoj bijeloj i namirisanoj odjeci kojeg sam sreo." Ona mi rece :"To su tvoja dobra djela koja su bila slaba i nisu se mogla suprostaviti tvojim losim djelima."
"A sta vi radite na ovom brdu?" Ona rece:"Mi smo djeca muslimana ,ovdje smo nastanjeni do Sudnjeg
dana .Cekamo vas da nam vi stignete da bismo se zauzimali za vas." Malik dalje kaze kad sam se probudio iz sna veoma sam se uplasio.
" Odlucio sam odmah razbiti flasu alkohola, baciti alkohol i pokajati se Allahu dz.s."
Ovaj san je bio uzrok mojoj tevbi."
U Muslimovom sahihu je zabiljezeno da je jedan covjek rekao Ebu-Hurejri r.a.: “Umrla su mi dva sina ,sta mi mozes reci od Allahovogdz.s. Poslanika s.a.v.s. da mi olaksas dusi? Ebu-Hurejre mu je rekao da je Allahov dz.s. Poslanik s.a.v.s. rekao da su mala umrla djeca stanovnici dzenneta. Oni ce se sresti sa svojim roditeljima i uzeti ih za odjecu i nece ih pustati dok i njih Allah dz.s. ne uvede u dzennet.
Buharija i Muslim biljeze predaju u kojoj se navodi da je Allahov dz.s. Poslanik s.a.v.s.rekao jednoj zeni: "Svakoj zeni kojoj je umrlotroje djece ona ce joj biti zastor od vatre dzehenemske. A kad je bio
upitan za dvoje rekao je :"I dvoje".
Gluhonijemi Mervan
Ovo je prica jednog stanovnika Medine Munevvere. ''Imam trideset i sedam godina. Ozenjen sam i imam djecu. Sve sto je Uzviseni Allah zabranio, ja sam cinio. Sto se tice namaza nisam ga obavljao u dzematu s drugima, osim u nekim posebnim prilikama, a i tada sam to cinio kako bih se prikazao i dodvorio drugima. Druzio sam se sa losim drustvom. Uglavnom, onaj koji se najvise druzio sa mnom i najvise provodio vremena uz mene, bio je sejtan. Pored ostale djece imao sam sina Mervana, sina od sedam godina. Bio je gluhonijem. Medjutim, majka vjernica, zadojila ga je mlijekom imana i spoznaje.
Te veceri bio sam zajedno sa svojim sinom Mervanom u kuci. Razmisljao sam i kovao plan gdje da idem sa svojim prijateljima. Bilo je to poslije aksam namaza. Odjednom, moj sin Mervan, poceo mi je govoriti svojim pokretima: "Oce! Zasto ti ne klanjas?" Zatim je podigao svoju ruku prema nebesima govoreci mi da me Allah vidi. Predamnom je poceo da place. Stavio sam ga pored sebe, medjutim, ustao je i pobjegao. Nakon kratkog vremena, otisao je do kupatila i abdestio se. Taj abdest je naucio gledajuci svoju majku dok bi se ona pripremala za namaz. Moja supruga, koja je bila hafiza Kur'ana, mnogo me je savjetovala, ali bez koristi. Moj sin Mervan, gluhonijemi Mervan, dosao je pred mene i svojim pokretima mi rekao da malo sacekam. Stao je ispred mene i klanjao. Nakon sto je obavio namaz, izasao je iz sobe i brzo se vratio s Mushafom u ruci. Stavio je Mushaf pred mene i odjedanput, bez ikakvog prevrtanja stranica, otvorio ga je i stavio prst na jedan ajet. To je bio 45. ajet sure Merjem: "O oce moj, bojim se da te od Milostivog ne stigne kazna, pa da budes sejtanu drug". (Prijevod znacenja) Zatim je prsnuo u plac. I ja nisam vise mogao da izdrzim. Plakao sam sa svojim sinom Mervanom. Nakon kraceg vremena ustao je i poceo mi brisati suze. Poljubio me je u glavu, a zatim rekao svojim pokretima: "Oce moj! Klanjaj prije nego li te spuste u zemlju!" Tako mi Svevisnjeg Allaha, samo On Uzviseni zna koliko sam se tada prepao. Skocio sam i poceo paliti svjetla po kuci. Mervan me je pratio iz sobe u sobu.
Gledao me je zacudjeno i svojim pokretima govorio: "Pusti sada svjetla. Hajdemo u veliki, Poslanikov, sallallahu 'alejhi ve sellem, mesddid." Rekao sam mu da cemo ici u mesdzid koji je pored nase kuce, u komsiluku. Odbio je, osim da ide u Poslanikov, sallallahu 'alejhi ve sellem, mesdzid. Otisli smo na jaciju namaz. Bio sam mnogo uplasen, a Mervan nije skidao pogleda s mene. U Poslanikovom, sallallahu 'alejhi ve sellem, mesdzidu bilo je mnogo ljudi. Progurali smo se nekako do Revde. Uspostavljena je jacija. Prvi rekat! Kad!!! Imam je poceo da uci rijeci Uzvisenog, kao sto stoji u prijevodu znacenja: "O vjernici, ne idite sejtanovim stopama! Onoga ko bude isao sejtanovim stopama on ce na razvrat i odvratna djela navoditi. A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, nijedan se od vas ne bi nikad od grijeha ocistio; ali Allah cisti onoga koga On hoce. Allah sve cuje i sve zna." (Prijevod znacenja En-Nur, 21) Nisam mogao da se suzdrzim od placa. Mervan pored mene, vidjevsi me da placem, poceo je plakati. U toku namaza, izvadio je iz moga džepa maramicu i počeo mi brisati suze. Nakon namaza nastavio sam da placem, a on da brise moje suze. Tako smo proveli cijeli sahat, nakon cega mi je Mervan rekao: "Dobro je oce. Ne boj se!" Vratili smo se kuci. Vidjevsi nas uplakane, supruga i ostala djecica su poceli plakati. Mervan ih je razveselio svojim pokretima govoreci: "Nas babo je klanjao jaciju namaz u Haremu!" Ispricao sam svojoj supruzi sta mi se desilo i u ime Allaha Svevisnjeg je upitao: "Jesi li mu ti zabiljezila mjesto u Mushafu, pa mi ga je otvorio pokazujuci onaj ajet?" Tri puta se zaklela Allahom da to nije ucinila, a zatim mi je rekla: "Zahvaljuj Allahu na ovoj uputi!" To je bila moja najljepsa noc!
Sada, hvala Allahu, ne propustam namaz u dzematu. Napustio sam lose drustvo. Osjetio sam slast vjere. Kada bi me vidio to bi primjetio na mome licu. Nastavio sam da u sreci, slozi i razumijevanju zivim sa svojom suprugom i djecicom, posebno sinom Mervanom, kojeg sam mnogo zavolio. Kako i ne bih, kada me je Allah uputio na njegovim rukama?!''
POKLON
Jedan mladic se spremao za dodjelu diplome. Mjesecima vec, divio se sportskom autu koji je stajao u izlogu jedne od autogaraza. Njegov otac je bio u mogucnosti da mu priusti ovakav poklon i on je rekao ocu da je to auto sve sto bi on htio kao poklon za diplomu.
Dok se dan dodijele diplome sve vise priblizavao, mladic je budno pratio sve radnje svoga oca u nadi da ce otkriti neki znak u vezi kupovine auta. Konacno je dosao i dan dodijele diplome. Otac ga je pozvao u svoju radnu sobu. Rekao mu je koliko je ponosan na njega, koliko je sretan sto je on njegov sin i koliko ga voli. Otac mu predade predivno upakovani paketic. Pomalo razocarano ali i znatizeljeno primi mladic pruzeni paketic i poce ga otpakivati. Pred njim se ukaza Kur’an u prelijepom koznom povezu. Ljut, povisenim glasom obrati se ocu: lezis na parama a kupio si mi Kur’an.
Sin je izasao is kuce ostavljajuci Kur’an iza sebe.
Proslo je dosta godina. U medjuvremenu sin je izrastao u uspjesnog poslovnog covjeka. Imao je fantasticnu porodicu i predivnu kucu. Svakim danom postajao je sve vise svjestan cinjenice da je njegov otac sada vec prilicno star covjek i da bi trebalo da ga obidje. Prije nego je uspio da ostvari svoju namjeru stize mu telegram. Telegram ga obavjesti da mu je otac umro i da je svu svoju imovinu ostavio njemu. Morao je hitno da dodje i da sredi sve potrebne poslove u vezi kuce i imovine svoga oca.
Priblizavajuci se roditeljskoj kuci sve vise ga je obuzimala tuga i griznja savjesti. U radnoj sobi svoga oca poceo je da sredjuje najvaznjije papire. Pogled mu pade na Kur’an u koznom povezu koji je stajao na onom istom mjestu gdje ga je i ostavio onog dana kad je diplomirao. Sa suzama u ocima poceo je listati stranice Kur’ana zaustavljajuci se ponegdje. U tom momentu ispade kljuc iz koverte koja je bila prilijepljena na zadnju koricu Kur’ana. On podize kljuc za koji je bila zakacena kartica od autogaraze. Na kartici je stajalo ime garaze, tip auta i datum prodaje potvrdjen pecatom. To je bio datum dodijele diplome.
Koliko puta smo propustili Bozije milosti samo zato sto nisu bile upakovane na onaj nacin koji mi ocekujemo?
Majka Sa Jednim Okom
Imao sam majku sa jednim okom...
Mnogo sam je mrzio...
Zato što me time dovodila u nezgodnu situaciju.
Radila je kao kuharica u školi, kako bi nas prehranila.
Jednog dana, dok sam bio u osnovnoj školi, dodje da me vidi...
Dovela me je u veoma nezgodnu situaciju... Kako je mogla da to uradi?!
Ja sam je ignorirao i sa puno prezira pogledao.
Narednog dana, jedan učenik mi reče: "Uhh, tvoja majka ima samo jedno oko!"Tada sam volio da nisam živ, i da moja majka nestane iz mog života.
Narednog dana sam joj otvoreno rekao: "Zašto me ismijavaš?! Zašto jednom ne umreš?!"Ali ona nije ništa odgovorila!
Nisam nimalo oklijevao da to kažem niti sam o tome razmišljao, jer sam bio jako ljut.
Nisam obraćao pažnju na njene osjećaje...
Želio sam da napustim tu kuću...
Marljivo sam učio i dobio stipendiju za studiranje u Singapuru.
Tako i bi. Otišao sam tamo, studirao, oženio se, kupio kuću, dobio djecu, nakon čega sam bio sretan i zadovoljan svojim zivotom.
Jednog dana... Dođe moja majka da me posjeti, jer me godinama nije vidjela, a svoju unučad nije prije toga nikada vidjela.
Kada se našla ispred mojih vrata, moja se djeca počeše smijati...
Povikao sam: "Kako si smjela da dođes i da strašiš moju djecu?!
Napolje, Neću više nikada da te Vidim!!!"
Smireno je odgovorila: Halali... Izgleda da sam pogriješila adresu... i nesta je!
Jednog dana mi dođe pismo iz škole da se odazovem na porodični skup.
Slagao sam supruzi i rekao da imam poslovno putovanje!
Nakon sastanka, otišao sam staroj kući u kojoj smo živjeli, iz čiste radoznalosti!
Komšije me obavijestiše da mi je majka... umrla!!!
Nisam pustio niti jednu suzu!
Uručiše mi njeno pismo...
Drag sine, dosta sam o tebi razmišljala...
Halali mi što sam dolazila u Singapur i što sam uplašila tvoju djecu.
Bila sam jako sretna kada sam čula da ćeš doći na sastanak.
Ja se možda neću moći dići sa kreveta kako bih te vidjela...
Halali mi što sam te u nekoliko navrata dovela u nezgodnu situaciju u tvom životu...
Dali znaš, da kada si bio dijete, da si imao saobraćajnu nesreću i da si izgubio oko...
A ja, kao i svaka majka, nisam te mogla ostaviti da odrasteš sa jednim okom...
Pa sam ti poklonila svoje oko...
Bila sam presretna i ponosna što moje dijete može vidjeti svijet tim okom.
S ljubavlju
Tvoja majka...
Nastavice se InsAllah....
